Razgovarao: Sead Vegara

Bosanskohercegovački glumac Ermin Bravo na nedavno završenom 24. Sarajevo Film Festivalu osvojio je Srce Sarajeva za svoj debitantski rediteljski uradak „Dah“ u kategoriji najboljeg kratkog filma. U razgovoru za Al Jazeeru Balkans Bravo govori o samom nastanku filma, radu sa glumcima, nagradi i budućim projektima.

• Film „Dah“ osvojio je nagradu Srce Sarajeva za najbolji kratki film na nedavno završenom 24. SFF-u.  Dva su glavna lika, starija žena i mladić, koje tumače Klara Höfels i Igor Skvarica. Kako je bilo sarađivati sa njima i koliko su se glumački unijeli u uloge?

Po Igoru sam pisao scenarij. Igor je ime lika od početka. Igora znam dosta dobro kao glumca jer sam mu bio profesor na Akademiji. Otpočetka mi je bio pravi izbor za lika. Imao sam sreću da mu se svidio scenarij i da je htio da igra. Potraga za glumicom je trajala malo duže. Film je u tom smislu delikatan jer zahtjeva golotinju, ogoljavanje svake vrste, fizičko, emotivno i mentalno, te mi je bila potrebna glumica generacijski oko sedamdeset godina koja je spremna na to. Dosta je bilo teško naći nekoga na našim prostorima. Tako da sam tu potrošio dosta vremena i na kraju je moj kolega Alban Ukaj predložio Klaru Höfels. Poslao mi je jedan film koji je ona radila na Kosovu.

Poslije sam pogledao druge njene filmove i jako mi se dopala. Film „Dah“ je vizuelan i bez riječi, glumci samom svojom pojavom treba da ispričaju priču. Odgovarala mi je njena toplina i senzualnost koju nosi svojom pojavom. A njih oboje pored toga što vizuelno odgovaraju likovima dali su puno dubine tim karakterima tokom snimanja i ono što je najvažnije hemija između njih dvoje je profunkcionisala.

• Zašto ste se u Vašem debitantskom rediteljskom ostvarenju, kratkom filmu „Dah“, odlučili da ispričate priču samo putem „pokretnih slika“, bez ikakvog dijaloga i klasičnog narativa?

Ja volim filmove koji imaju malo dijaloga ili su bez dijaloga. Generalno volim ekstreme u filmu i rediteljske poteze. Vjerovatno i iz tih razloga i te moje estetike koju volim dragi su mi i u glumačkoj igri, kad govorim iz pozicije glumca, neverbalni tjelesni govor, te koliko se kroz vizuelno može reći i ispričati. Ovaj susret između ta dva lika u filmu je baš napravljen tako da im je onemogućena komunikacija. Oni se sreću na staklu bazena i tako se neverbalno jedno drugom obraćaju.

Rekao bih da klasičan narativ postoji. To je priča koja se razvija u nekoliko njihovih susreta. Narativ se dosta klasično razvija i u povećanju tenzije i u gradaciji tako da je i pristup kao takav dosta jednostavan. Nisu mi trebali u formi neki eksperimenti i veliki pokreti. Htio sam napraviti kontemplativan, senzualan i miran film.

• Znači da je tematika uslovljavala formu?

Apsolutno. Mene je zanimao taj susret erosa i tanatosa, i iz ličnog iskustva u porodici, kako se na kraju života javlja nekakav eros što neki karakteri koji su možda malo introvertniji ne bi inače nikad uradili, a dozvole si to. Gotovo da predosjećaju da je kraj blizu pa sebi dozvole stvari koje nikad ne bi. I postoji taj element sindroma “stranca na klupi“ – kada nekako možemo biti intimniji sa potpunim neznancem nego sa svojim najbližim.

Tako da je i forma to pratila, pratila je te ekstreme, erosa i tanatosa. On je mlađi, ona je starija, ona je možda i višeg socijalnog statusa od njega. Ona je vizuelno u ljetu, on u zimi. Ona je u kostimu, i bazenu, a on u snijegu, sa jaknom i kapom. Zapravo su me zanimale vizuelne dihotomije, i ta razlika između dana i noći. Dnevne scene imaju više realnosti i realističnije su snimljene, dok noćne imaju svojevrsne magije i ljepote, te drugi vizuelni pristup fotografiji. A opet trebaju da budu ujednačene. Tako da je u tom pristupu sadržaj uslovljavao formu. Dosta je dugih, statičnih kadrova. Oni se dugo gledaju, te ima nečega voajerskog i senzualnog u tom odnosu.

• Kada ste pisali scenarij da li ste imali na umu da sami režirate film i kako ste se uopšte odlučili na taj korak?

Samo sam to stavio na papir. Ne znam, samo je nekako izašlo iz mene bez ikakvih ambicija da režiram, i da pišem, uopšte. Tako da sam onda kontaktirao neke kolege, reditelje, da vidim ima li tu ikakvog potencijala, je li interesantno i da li bi iko htio režirati. Onda me je Danis Tanović ponukao i rekao: „To je tvoja priča. Vidim da je dosta jasno već vidiš. Kada je pričaš, pričaš je u slikama. Režiraj sam.“ Nakon toga sam kontaktirao producentsku kuću Deblokadu, Jasmilu Žbanić i Damira Ibrahimovića, i oni su mi slično rekli. Ohrabrili su me u tome i drago mi je da sam istrajao jer sam nekako kroz to iskustvo dosta dobro upoznao sve segmente filma. Naravno da sam ih znao iz pozicije glumca dosta iskustveno, ali sam otkrio zapravo mogućnosti i bogatstvo montaže i postprodukcije.

• Osjetan je tzv. „glumački“ pristup u Vašoj režiji, mnogo toga je u pokretu tijela dvoje protagonista, njihovim gestama. Koliko je Vaša primarna profesija glumca utjecala na Vaš rad kao reditelja?

Vjerovatno je i utjecala jer ono što me zanima u glumi je ta moć geste i tijela. Prijala mi je ta vrsta ograničavanja. Kada se ograničiš, npr. izbaciš jedno sredstvo kao što je govor, onda ti se otvaraju mnogi drugi potencijali. Za pristup režiji, stilu ili formi, nisam siguran. Nadam se da to što sam ja glumac neće biti hendikep u smislu da će ljudi s predrasudama gledati film, jer ga je glumac režirao, te tražiti baš taj glumački pristup režiji.

Moj pristup je stvarno bio, kako rekoh na početku, iz sadržaja i upravo me to zanimalo. Jednostavnost u svemu, u svim segmentima filma i u svim izrazima. Vjerovatno da moj odnos prema glumcima i prema rediteljskom radu sigurno dolazi iz toga kako ja volim da reditelji rade sa mnom. Volim detaljan pristup glumi. Volim da se glumci osjećaju dobro, sigurno, kretativno, da razmjenjuju i komuniciraju i imaju slobodu u kadru. Ovo je film sa puno krupnih kadrova, gdje me zanimala mikro igra, potpuna svedenost i to sam od njih dvoje srećom i uspio dobiti.

• „Dah“ je na 24. SFF-u prikazan dva puta (i na kraju još jednom kao pobjednik). Kakve su bile reakcije publike na ta dva prikazivanja, kako su ljudi reagovali pošto je u biti riječ o vrlo emotivnom filmu, briljantnoj minijaturi, te kakve su Vaše reakcije na nagradu?

Sve projekcije su bile veoma dobro prihvaćene. Ljudi veoma dobro komuniciraju sa filmom i nakon gledanja počinju da govore o svojim iskustvima koja su imali, a liče na to što su vidjeli. Dosta je ljudi gledalo film, kao i kolega, i čini mi se da je dosta dobro prihvaćen. On nije lokalan i nije vezan za Sarajevo, ni vizuelno, ni pričom, tako da me zanima kako će komunicirati sa publikom na drugim festivalima. Nadam se dobro.

Čak mu je, čini mi se i prednost što nema dijaloga, jer je na taj način univerzalan. A što se tiče nagrade, sretan sam i nisam se uopšte nadao. Bilo mi je samo važno da film ima premijeru baš u Sarajevu, da nije na nekom drugom festivalu, jer se tu krug jako lijepo zatvorio. Tu sam ga i pisao i snimao i bila je i lijepa prilika da proslavim sa ekipom. Tako da je nagrada vrsta lijepe potvrde da je to što si htio uspjelo. Lijepo je to saznanje i informacija da je od 500-600 prijavljenih filmova moj film ušao u tih konačnih deset, a kamoli da je na kraju pobijedio. To je povrda za cijelu moju ekipu da je vrijedilo. Svi smo mnogo uložili i jako vrijedno radili na tom filmu. Četiri godine je prošlo od pisanja do samog snimanja, te se nagrada osjeti kao potvrda uloženog truda.

• Kakav je dalji život filma „Dah“; da li se spremate za neke festivale?

Producenti mi javljaju da su počeli pozivi na festivale, a i pored toga mi šaljemo film na festivale koji nas zanimaju. Kratki film je ekskluzivitet festivala. Rijetko ga ima u kinima ili na televiziji, te se nadam da će imati dug festivalski život. Želja mi je da ga vidi što više ljudi.

• Da li planirate ponovno stati iza kamere?

Da. Radim na dva scenarija za dugometražne filmove. Jedan razvijam sa kolegicom Džanom Pinjo, i tu je već neka prva verzija gotova i sklopljena. Drugi pišem sam i taj prvi mislim da ne bih režirao, dok bih drugi volio jer je veoma sličnog senzibiliteta kao i „Dah“. Uspjeh „Daha“ je potvrda da trebam istrajati, a i također mi je i dobra lekcija za dugometražni film. Moguće je ispratiti svoju viziju i ideju. Samo treba biti dovoljno vrijedan i ustrajati do kraja.

• Što se tiče Vašeg angažman ispred kamere, barem u domaćoj kinematografiji, prošle godine smo Vas mogli gledati u nagrađivanom prvijencu Alena Drljevića „Muškarci ne plaču“, a posuđivali ste i glas u prvom dugometražnom bh. CGI animiranom filmu „Ptice kao mi“. Možemo li očekivati u budućnosti još koji nastup u igranom domaćem filmu?

Ono što sam radio i snimao zadnje je film izuzetno zanimljive rediteljice Dane Budisavljević „Akcija DB“. To je hrvatski film o ženi koja je spasila veliki broj djece u Drugom svjetskom ratu. To će biti jedna zanimljiva igrano-dokumentarna forma i premijera se očekuje uskoro. Pripremaju se neki filmovi sljedeće godine. Trebao bih igrati u narednom filmu Jasmile Žbanić.

• Producentska kuća Deblokada je producirala „Dah“, dok ste Vi glumili u gotovo svakom njihovom filmu. Kako je sada tekla saradnja, s obzirom da ste sada Vi taj koji je stajao iza kamere?

Ja sa njima od početka imam izuzetnu saradnju. Osjećam se sigurno, istomišljenici smo, mislim tu i na Damira i Jasmilu, sličnih estetika i senzibiliteta. Jasmilu izuzetno poštujem. Ona je rediteljica koja mi daje fantastične prilike da iz filma u film igram potpuno različite uloge, daje mi priliku za transformaciju što se na filmu rijetko dešava. U pozorištu češće, a na filmu reditelji rijetko prave takvu vrstu rizika. To izuzetno cijenim.

Damir je neko koga volim da imam na setu jer je prosto čovjek koji ulijeva povjerenje. U ovoj rediteljskoj ulozi su mi omogućili sve što mi je trebalo, izuzetnu ekipu profesionalaca, s obzirom da sam ja neiskusan, oko mene su bile sve same veličine na svakoj poziciji. Mogao sam da budem miran i da se oslonim na njih. Oboje su davali pametne sugestije i primjedbe i uvijek poštovali moj integritet.

• Kako se Vama čini stanje u bh. kinematografiji, šta mislite da je najveći problem?

Problem je u politici kao i u svemu u društvu. Problem je politizacija svake struke. Više se tu ne radi o znanju i uspjehu, vještini i iskustvu, već o sitnim političkim interesima, stranačkim potkusurivanjima. Sve dok su u raljama politike sve struke će stagnirati i nazadovati jer je to politička strategija cijele zemlje, da se blokira zemlja na svim nivoima. Bilda se primitivni nacionalizam i lažni patriotizam, generira se strah da bi se lakše manipulisalo masama.

Talenta imamo, izuzetnih individualaca, reditelja i kreativaca, ali nema novca i nema sluha za ono što su pravi brendovi ove zemlje, ono što nas najbolje predstavlja u svijetu. Sve dok političarima ne poljuljamo fotelje, dok kao bumerang ne osjete strah koji generiraju na svojim guzicama, neće prestati divljati.

• Vaš rad u teatru je mnogo obimniji od onoga na filmu. Za novu teatarsku sezonu spremate sa odabranom ekipom glumaca pod rediteljskom paskom Selme Spahić predstavu „Djeca sunca“ po književnom klasiku Maksima Gorkog. Pripreme su u toku, a premijera se očekuje 29. augusta u SARTR-u?

To je koprodukcija Udruženja „Kontakt“ i SARTR-a. Ja sam član Udruženja „Kontakt“ i ponosan sam na sve naše projekte. Radili smo projekte inkluzije sa osobama sa invaliditetom, sa osobama treće starosne dobi. Radili smo nedavno i performans „Welcome“ na bazenu na Otoci o izbjeglicama i izbjegličkoj krizi. To je grupa producenata, glumaca, reditelja, scenografa, nas 11 istomišljenika koji vjeruju u moć nezavisne scene i slobode koju ti vaninstitucionalni rad pruža. I ovo je još jedan takav projekat. Selma Spahić kao članica Udruženja već dugo je htjela da radi ovaj tekst i izabere glumce sa kojim želi da radi i sa kojima se dobro razumije.

Pred kraj smo procesa i čini mi se da ćemo imati jako dobar rezultat. Selma je sigurno jedna od najrelevantnijih regionalnih rediteljskih imena, a i šire sigurno. Ne radi puno u Sarajevu, nažalost. Više radi u regionu, ne znam da li je zato što je tamo više prepoznaju ili što je kod nas produkcija generalno zapravo mala, ali mi smo imali sreću da je dobijemo i da radi u Kontaktu, a tekst Maksima Gorkog je stvarno klasik, remek-djelo. A u susretu sa Selminom estetikom i pristupu tom tekstu mislim da se dobijaju još neki slojevi koji jako dobro korespondiraju sa sadašnjicom. Preispituje letargiju i strah od promjene, osviještenost koja je potrebna da bi došlo do progresa. Selma je uvijek garant kvaliteta, beskompromisnog dizanja kriterija i standarda. U sveopštem srljanju u mediokritetstvo i primitivizam, takve žene su dragocjene.