Filmovi s ruba: Peeping Tom

Filmovi s ruba: Peeping Tom

Piše: Tomislav Hrastovčak 

Sredinom svibnja 1960. u britanskim se kinima otvorio horor-triler Voajer (Peeping Tom), vrlo uspješnog i svestranog redatelja Michaela Powella (Crni narcis, Pitanje života ismrti, Crvene cipelice). Smrt filma bila je brza i vrlo bolna. Publika u kinima bila je rijetka, a kritičari su se natjecali u davanju pogrdnih epiteta, nazivajući film "prostitucijom umjetnosti" i djelom koje treba "baciti u odvodni kanal". Powell, koji je do tada slovio kao jedan od najboljih britanskih redatelja, preko noći je postao glavno ruglo u tamošnjim filmskim krugovima, pretrpjevši udarac u karijeri od kojeg se više nikad nije u potpunosti oporavio.

A u čemu je bio problem filma? Očito nitko nije bio spreman na nastranu priču o Marku Lewisu, ubojitom snimatelju vrlo bizarnih sklonosti. Mark (Karl-Heinz Böhm) je kao dječak bio objekt pokusa svojeg oca, slavnog znanstvenika (glumi ga sam Powell), koji je svog sina gotovo cijelo djetinjstvo pratio kamerom, snimajući njegove reakcije na strah i iznenadne podražaje (puštanje guštera u djetetov krevet i neprestano "blicanje" svjetiljkom u njegove oči za vrijeme spavanja dio je repertoara ludog znanstvenika). U odrasloj dobi, Mark se bavi snimateljskim poslom na filmskim setovima, ali traume iz djetinjstva nisu ostale bez posljedica. Naime, njegov hobi je ubijanje zgodnih glumica i modela šiljkom od tronošca kamere i istovremeno snimanje tih ubojstava za svoju kućnu kolekciju. Zanimljivo je pritom da njegova kamera ima postavljeno ogledalo u kojem žrtve mogu vidjeti sebe dok umiru. Mark provodi noći opčinjeno gledajući svoja filmska (ne)djela, a jedne večeri u njegov stan upada susjeda Helen (Anna Masey) kojoj priredi projekciju očevih snimki. Premda užasnuta, djevojka se počinje sve više zanimati za Marka, te se izmedu njih dvoje razvija ljubavna veza. Ali, Mark u međuvremenu nastavlja s ubojstvima djevojaka, te je pitanje vremena kada će Helen saznati strašnu istinu o njegovim aktivnostima...

Samo mjesec dana nakon što su Britanci pokopali Powellov film, u Americi se premijerno otvorio Hitchcockov Psiho, koji je također podigao ogromnu prašinu i kontroverzije, ali u ovom su slučaju kritičari i publika bili jednoglasno oduševljeni. Oba filma dijele mnogo sličnosti, osobito u tretmanu likova pa su tako i Norman Bates i Mark Lewis poremećeni i seksualno isfrustrirani psihopati voajerističkih sklonosti koji, svaki na svoj način, pate zbog postupaka svojih roditelja u prošlosti. Ali, Hitchcock je, za razliku od Powella, imao njuh za marketing te je za Psiho napravio reklamnu kampanju domišljatim teaserima, javno zamolio publiku i kritičare da ostalima ne otkrivaju kraj filma, a kino-prikazivačima je dao stroge upute da ne puštaju nikoga u dvorane nakon početka projekcije.

Sve to je vrlo zaintrigiralo svekoliku javnost te uopće ne iznenađuje veliki uspjeh filma. Powell je, pak, bio isključivo umjetnik i nije bio u stanju utjecati na tržišni tretman svog djela, a i nije bio tako karizmatičan i medijski eksponiran kao Hitchcock. Njegov film zalazi puno dublje u ubojičin um i izravnije prikazuje njegove postupke, a samim je time osjećaj nelagode i odbojnosti pri gledanju puno veći. Powell se pritom koristi stilskim postupcima koji sugeriraju da je i sam gledatelj suučesnik u voajerizmu, odnosno da svi mi potajno uživamo u nasilju na ekranu, a to je ipak bilo malo previše za ono doba. Ironična je činjenica da se, u vrijeme nastanka, Psihu proricala crna sudbina, dok se od Voajera mnogo očekivalo. Publiku je vjerojatno zbunio lik Marka Lewisa koji je, istovremeno, manijakalni ubojica i tragična figura vrijedna sažaljenja, dok Psiho nema taj problem jer pravu istinu o Batesu saznajemo tek na kraju (a Hitchcock je ionako u svoj film unio popriličnu dozu crnog humora).

Powell je jednom lik Marka opisao kao "apsolutnog redatelja" i "tehničara emocija" s kojim se on može lako poistovjetiti, a jedna od uvrnutih redateljevih izjava bila je i da je Voajer "vrlo nježan, lijep i gotovo romantičan film" (!?). Očito, bilo je vrlo malo onih koji su dijelili njegovo mišljenje. Za glavnu ulogu u početku su pretendirali Dirk Bogarde (Smrt u Veneciji) i Laurence Harvey (Kandidat iz Mandžurije), ali kasnije je ona zapala njemačkog glumca Karla-Heinza Böhma koji je, paradoksalno, ranije glumio u sasvim benignim produkcijama poput serijala o Kraljici Sissi s Romy Schneider.

Nakon katastrofalnog rezultata na box-officeu, Voajer je bio skinut s kino-repertoara, skraćen za dvadesetak minuta te premontiran za kasnonoćne televizijske termine. Nakon toga, izgubio mu se svaki trag sve do početka 80-ih kada je Powellov prijatelj, Martin Scorsese, omogućio restauraciju i redistribuciju filma. Ovaj su put kritičari bili puni hvale, proglašavajući film remek-djelom, a uskoro je dobio i status kulta. Film je uskrsnuo u sasvim povoljno vrijeme kada su redatelji poput De Palme i Croneneberga već popularizirali svakojake psihopate i krvoloke na velikom platnu. Ali, Powell nije imao snage za ponovno oživljavanje svoje karijere (premda je snimao i nakon Voajera, ali uglavnom nezapažene filmove), te se nekoliko godina prije smrti posvetio pisanju memoara i poslu umjetničkog savjetnika u Coppolinoj producentskoj kući Zoetrope.

U vrijeme kada su perverzije u bilo kojem obliku bile tabu tema na filmu, Voajer se usudio prijeći granicu i pripremiti plodno tlo za razvoj modernog horora. Zbog toga i ne čudi poplava psiholoških trilera s okusom strave u 60-ima, poput Što se dogodilo sa Baby Jane Roberta Aldricha ili Odvratnosti Romana Polanskog, a film je također začeo trend celuloidnih serijskih ubojica koji je kulminirao u prošlom desetljeću.

Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood
Prehodna
Još jedan pogled na “Jokera“ kojeg smo mi stvorili
Sljedeća
Friends Special: Među Prijateljima samo iskreno