The Glass Castle: Pokoja suza i blagi osmijeh

Piše: Sead Vegara

Čudno je to koliko u dalekim Sjedinjenim Američkim Državama na mjesečnoj bazi bude izdato knjiga koje budu proglašene instantnim bestelerima... Još čudnije koliko je sami Hollywood uništio američku književnost i koliko je uništava, jer gotovo svaki pisac ima na umu da svoje čedo napiše što primamljivije za filmsku adaptaciju tako da i zaboravlja na osnovne postulate lijepe pisane riječi. Kako god, Hollywood crpi sa tog izvora zvanog bestseler i desi se s vemena na vrijeme da priredi primamljivu pažnje vrijednu adaptaciju književnog djela. U slučaju memoara Jeannette Walls pod nazivom „The Glass Castle“ (Dvorac od stakla) filmska adaptacija je urađena u solidnom aranžmanu, a njen najbolji dio su glumačke performanse svih glumaca ponaosob. 

Dvorac od stakla; režija: Destin Daniel Cretton; uloge: Woody Harrelson, Brie Larson, Naomi Watts, Ella Anderson; 2017.

IMDb rejting: 7.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 49%

Rječ je, dakle, o memoarima Wallsove (kao djevojčicu je glumi fenomenalna Ella Anderson, a kao odraslu Brie Larson) u kojima je opisala život sa disfunkcionalnim roditeljima Mary Rose (Naomi Watts) i Rexom (Woody Harrelson) i dvije sestre, Lori (Sarah Snook) i Maureen (Brigete Lundy-Paine), te bratom Brianom (Josh Ceras). Opisala je Walls pomicanje od nemila do netraga diljem Amerike sa porodicom, kao i slobodni sanjarski duh oca i majke koji su odlučili da nigdje ne puste korijenje i da djecu uče tako što će im dati i pokazati da uče sami čitajući knjige i obrazujući se kod kuće koja je često znala biti prebivalište tek po nekoliko dana. Još uz to njen otac Rex, u zaista uvjerljivoj i slobodno možemo reći maestralnoj roli Woodyja Harrelsona, vrijednoj oskarovske nominacije, notorni je alkoholičar koji će radije kupiti sebi piće nego nahraniti djecu koja nisu jela ništa tri dana. Majka Mary Rose više brine o tome kako će naslikati sliku nego spremiti djeci ručak i to i jeste polazna tačka u filmu, ta scena, ona koja je obilježila malu Jeannette, ali u bukvalnom smislu te riječi.

Memoari Wallsove su iz onoga što film prikazuje potentno djelo, a u rukama reditelja / scenariste Destina Daniela Crettona (koscenarista je Andrew Lanham) izgledaju, ne bi se baš moglo reći neprikladno, možda je bolje reći nedovoljno iskorišteno. S obzirom da je narativ u filmu sastavljen od prezenta, u kojem Wallsova kao uspješna kolumnistica zajedno sa zaručnikom Davidom (Max Greenfield) pokušava da prošlost koja je stalno sustiže ostavi iza sebe, isprepletenog sa dešavanjima iz njenog djetinjstva i odrastanja stječe se dojam da je za filmsku priču bolje bilo da je imala drugačiji tok. Kako film odmiče flešbekovi postaju sve kraći i sadašnjost preuzima primat nad prošlošću koja je itekako zanimljivija. Nije to neki minus veliki, možda je samo do potpisnika ovih redova, ali ipak će vam ova topla, povremeno tegobna, povremeno opet vedra filmska priča izmamiti i pokoju suzu i blagi osmijeh.

Prethodna
Creed: Rocky i dalje stoji na nogama
Sljedeća
Muškarci ne plaču: Bosanski „Let iznad kukavičijeg gnijezda“