Piše: Sead Vegara
Ingenioznost šestog filma, Inglourious Basterds (Nemilosrdni gadovi, 2009), u režiji i prema scenariju jednog jedinog jedinstvenog Quentina Tarantina ogleda se u gotovo svakom mogućem aspektu. Kako je sam Tarantino jednom prilikom izjavio da je Leoneov The Good, The Bad and the Ugly (Dobar, loš, zao, 1966) film iz kojeg se (po)najviše može naučiti o samoj režiji, tako se nešto može reći i za njegov šesti rediteljsko/scenaristički uradak. Tarantino kanališe Leoneovu lakoću u kadriranju scena, brižljivo vođenje glumaca koji su najuvjerljiviji kada se jednostavno prepuste svojim ulogama, te čini i priziva nevjerovatnu magiju filma bogatog živopisnim likovima koji su veći od života.
Nemilosrdni gadovi; režija: Quentin Tarantino; uloge: Christoph Waltz, Brad Pitt, Diane Kruger, Michael Fassbender, Mélanie Laurent, Daniel Brühl; 2009.
IMDb rejting: 8.4/10
Rotten Tomatoes rejting: 89%
Sami način na koji je zamislio svoje ostvarenje, svojevrsnu modernu bajku smještenu u period Drugog svjetskog rata, sa odredom židovskih komandosa predvođenih narednikom Aldom Apašom Reinom (Brad Pitt) u njihovom pohodu na njemačke skalpove, njemačkim poručnikom Hansom Landom (Christoph Waltz), tzv. Lovcem na Židove u paralelnoj priči sa mladom Shosannom (Mélanie Laurent), koja je preživjela pokolj svoje porodice i uspjela pobjeći, Tarantino čini toliko slojevitim i nijansiranim da zapravo ostajete bez teksta.
Rijetko se ko prije njega drznuo u američkom, tj. holivudskom filmu načiniti takav kontekst da Nijemci pričaju na njemačkom, Francuzi na francuskom, a Britanci i Amerikanci engleskom jeziku, tako da to djeluje prirodno i prema zadanoj situaciji, a ne svi likovi engleski i u slučaju Nijemaca engleski sa njemačkim akcentom. Početak Nemilosrdnih gadova još jedan je Tarantinov majstorski magični momenat, u kojem svjedočimo upravo tome – načinu na koji će se koristiti jezici u njegovom filmu (za one koji još nisu pogledali to će i dalje ostati tajna!).
Kada i kako je premostio tu prepreku, Tarantino nema milosti, te shodno naslovu svog filma nas bagatelno bombarduje bogatim i sočnim detaljima uhvaćenim u objektivu kamere njegovog kućnog snimatelja Roberta Richardsona, a montiranih na stolu stalne saradnice Sally Menke. Da je ovladao scenarističkim umijećem to je bilo jasno još od njegovog prvijenca Reservoir Dogs (Ulični psi, 1992), a sada je svoje rediteljske sposobnosti doveo do zenita dokazujući i pokazujući da mu nema ravna. S obzirom da se i sam, prije nego se posvetio režiji, okušao kao glumac odatle potiče i njegova neviđena saradnja sa svima u glumačkoj postavi, a pogotovo austrijskim glumačkim bardom Christophom Waltzom, kojeg je otkrio i doveo u Hollywood (glumac je nagrađen Oscarom za portret njemačkog esesovca). Waltzov Landa ne samo da je vraški dobar detektiv (neka vrsta naci-Sherlocka Holmesa) već i poliglota (njemački, francuski, engleski, talijanski), te ga Christoph igra sa takvom strašću i prefinjenošću da ste naprosto zapanjeni i slobodno ga možete svrstati u panteon najvećih filmskih negativaca.
U filmu zapravo nema glavnog junaka, već su svi karakteri bitni i Tarantino ih iskorištava na samo njemu svojstven način – koliko će nečiji karakter doprinijeti priči i da li će se pojaviti na samom početku ili u sredini filma to Tarantino radi bez zadrške. Film završava scenom snimljnom iz doljnjeg rakursa u kojoj lik Brada Pitta izgovara famoznu rečenicu koja nekako (o)daje autorov utisak o cijelom ostvarenju, a to je da je riječ o istinskom remek-djelu.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
