Piše: Nisad Selimović

Teško je zamisliti kvalitetan film a da ga ne prati natprosječna interpretacija jednog ili više članova glumačke ekipe. Naposljetku, glumci su ti koji nose film na svojim plećima, koliko god dobra priča ili odlučna režija igrali bitnu ulogu u cijeloj toj mašineriji. Ali, imati pred sobom film koji nema puno smisla a da je u njemu glavna glumica prosto fenomenalna, to je već malo rjeđa pojava.

Čelična lady; reditelj: Phyllida Lloyd; Uloge: Meryl Streep, Jim Broadbent, Iain Glen; 2011.

IMDb rejting: 6,4/10 RottenTomatoes rejting: 51%

U drami koja nam prikazuje profesionalni i privatni život, uspon i pad jedine premijerke Velike Britanije u historiji, desila se ta čudna pojava – da je glavni protagonist nadvisio sam film. To i ne zvuči tako čudno kada znamo da je Meryl Streep tumač te glavne uloge, dame znane kao Čelična lady, imenom Margaret Thatcher. Ko se upita zašto to nije čudno, taj je očito tek počeo gledati filmove. Na gala premijeri filma u sarajevskom Cinema Cityju, ambasador Velike Britanije u BiH fokusirao je svoj govor manje na film, a više na demenciju, bolest koja vas tjera da izađete iz vlastite realnosti i stvarate svijet koji vama odgovara u datom trenutku. Prije nego pogledate film, ta informacija će zazvučati nepotrebno – čemu priča oko bolesti u jednoj političkoj biografiji? Nakon što pogledate film, sve će vam biti itekako jasno. Rediteljica Phyllida Lloyd je svoju pažnju fokusirala ne na političku karijeru Thatcherove (ne da tih detalja nema u filmu), no na njen privatni život, uglavnom nakon što je sišla s vlasti i nakon što joj je preminuo muž Denis (Jim Broadbent).

Ženska posla U nastojanju da nam približi Čeličnu lady onako kako ju je slabo ko vidio, ona se odlučila na  isjeckanu naraciju, koja ima svoj realni tok, ali se pojavljuje kao flashback u pauzama postpolitičkog života premijerke. Film počinje prilično tugaljivo, sa scenom u kojoj Thatcherova potpuno normalno ispija čaj sa svojim mužem, kao par u odmaklim godinama iz udžbenika. Sve je idilično, sve dok se lady ne prene iz svojih misli i shvati da preko puta nje ne sjedi apsolutno niko. Tu i prvi put dobijamo natuknicu u kojem smjeru će ići ovaj biopic. Nije lijep osjećaj. Ali, Lloydova je očito tu namjeru i imala, da zaintrigira gledaoca od početka za težak samotni život Thatcherove, nakon što je ostala na margini političkog života i interesa javnosti. Njena bolest je itekako uticala na kvalitet njenog života, i to je stvarni fokus filma. U desetke navrata mi je pratimo kako razgovara sa svojim mužem, kojeg već godinama nema. Ona je svjesna toga, ali svako malo se preseli u svoj svijet gdje je on itekako prisutan i gdje razgovara sa njom vrlo žustro i smisleno. Bolno izgleda gledati tu patnju iznova, i upravo u tim trenucima se najviše osjeti uticaj ženske rediteljske ruke na karakter filma. Senzibilitet ka osjećaju usamljenosti, iako ga i muškarci itekako imaju, na tako očit, javni način može ispoljiti samo žena.

Taj, vrlo bitan segment filma, ne treba osporiti niti umanjiti vrijednost zalaganja rediteljice na njegovoj realizaciji. Ali, zaista je šteta što njegov ostatak, kao i sveukupni dojam ne odiše takvim žarom iza kamere. Phyllida Lloyd se zaista potrudila da kvalitetno zaviri u privatni život Thatcherove i da nam ga prikaže kao da smo njeni podstanari, ali u njenom fokusiranju na pomenuto, sve ostalo je ostalo nedorečeno. Uključujući i cjelinu filmske forme, koja naposljetku više izgleda kao razvučeni, emotivni dokumentarac nego kao igrani film. Kratki izleti u život premijerke, koji se tako naprasno, tek katkad pojave i odu, kao da su reklama za jedan poseban film i ne doprinose našem shvatanju jedne osobe i njenog karaktera – što bi trebalo biti fokus jednog biografskog filma. Oni su kratki i tek zagrebu po površini njenog privatnog života, ako ne računamo sadašnjost. Tako u pomalo smušenoj dramaturgiji Thatcherova postaje premijerka da u suštini nismo ni vidjeli kako se to desilo. Sve je iscjepkano na komadiće filmske radnje, koji služe kao zakrpa jednoj velikoj plahti kojom se ogrće ta sirota, po rediteljici čak i uboga ostarjela žena koja više ne zna ni ko je živ a ko mrtav.

To prije svega nema smisla ako gledamo integritet jednog filmskog djela, a naposljetku nema smisla ni prema samoj Thatcherovoj, koja je valjda zaslužila da, ako se već snima film o njoj, da se u njemu nađu svi oni detalji po kojima je postala poznata kao Čelična lady. Ne da se nađu detalji, nego da budu u fokusu radnje. Upravo tu se priča oko senzibiliteta Phyllide Lloyd i zaokružuje. Koliko je to pomoglo njenom filmu da stekne karakter gerijatrijskog dokumentarca, proporcionalno mu je i odmoglo da bude savršen biopic o osobi koja je obilježila jednu dekadu svjetske politike. Kada je svud okolo sve prštalo od hladnoratovskog testosterona, Margaret se usudila udarati šakom od stol da bi odbranila interese Velike Britanije, baš kao što je i Nikita lupao cipelom od onu govornicu u Ujedinjenim Nacijama.

Jazuk je to za film, zaista, posebno jer je Thatcherova još uvijek tu među nama i ako treba snimiti film o njenom životu, zar je njena bolest to što treba biti u fokusu? Dobila sam rat na nekakvim ostrvima kod Argentine, hiljade vojnika je izginulo za pravi cilj i interese Ujedinjenog kraljevstva, ali to nije bitno, znate, ja pričam sa mužem kojeg više nema.. Zaista, šta je bilo na umu rediteljici kada je počela ovako razmišljati? Ipak, svo njeno nastojanje da dopatetiše film do kraja otvorilo je sva vrata nemjerljivom talentu Streep da uđe na velika vrata. Ponovo. Za ovu ulogu, osvojila je treću nagradu Akademije u karijeri. Koliko trebate biti dobri da vam to pođe za rukom, koliko god taj blesavi Oscar bio cirkus za sebe? Morate biti izvrsni i to biti iz godine u godinu, iz decenije u deceniju. Mjeriti glumački kvalitet Meryl Streep i pokušati ga prikazati nekim praznim epitetima i stereotipnim metaforama je kao pokušavati objasniti kvalitet pas igre Barcelone. To se ne radi, to se zna. Streep je preveliko glumačko ime da bi se objašnjavalo, i jedna među vrlo, vrlo rijetkima koja nema packe na karijeri. Njena Margaret Thatcher, u paklu demencije ili politike, je jedna superiorna dama, uvjerljiva od početka do kraja. I jedini razlog zašto vam neće biti žao što ste suhoparni, anemični film Phyllide Lloyd ipak pogledali.