Piše: Sanita Bajramović
John Cassavetes rodio se 1929. godine u New Yorku a umro 1989. u Los Angelesu. Veliki improvizator američkog filma kako su ga nazivali oni koji su ga voljeli i njegov rad okivali u zvijezde, veliki mistifikator za one koji mu opus nisu razumjeli niti ih se doticala Cassavetesova estetika. Glumačku veličinu mu doduše nisu osporavali ni jedni ni drugi, jedan je od rijetkih filmaša koji je jednako briljirao s obje strane kamere, usporediv možda još samo sa Hustonom, Eastwoodom i Gibsonom. Bio je odani sljedbenik Stanislavskog i njegovog metoda glume. Moderni Hollywood ga skoro unisono glorificira kao začetnika američkog nezavisnog filma, a Cassavetesov način filmskog stvaranja najtačnije je sublimirala završna rečenica iz nekrologa magazina People: "John Cassavetes sve što je uradio uradio je na jedan način – svoj".
Karijeru je započeo kao glumac, najprije pozorišni, poslije televizijski. Ranu Cassavetesovu glumačku fazu obilježila je uloga džez-pijaniste i privatnog detektiva Johnnyja Staccata u istoimenoj seriji koja je svoju premijeru doživjela 1959.
Od ostalih filmova u kojima je ostvario zapažene uloge treba svakako izdvojiti pet najpoznatijih: Ubice Dona Siegela (1964), Rosemarynu bebu Romana Polanskog (1968), psiho triler Two-Minute Warning Larryja Pearcea (1976), De Palminu Furiju (1978) i danas kultni ratni klasik 12 žigosanih (1967) koji mu je donio i nominaciju za Oscara i Zlatni globus za najboljeg sporednog glumca. Kipiće nije osvojio, no nastavio je glumiti i u svojim i u tuđim filmovima, najvećim dijelom da bi namakao sredstva za snimanje sopstvenih projekata.
Legenda kaže da je Cassavetes 1959. maštajući o novcu za rediteljski debi, gostovao u nekom noćnom radio-programu i u jednom trenutku rekao: "Ne bi li bilo divno kad bi svi ljudi koji slušaju poslali dolar a mi onda napravili film?" Sutradan je stiglo 7.000 dolara i tako su rođene Sjene (Shadows) koje Cassavetesu donose međunarodni ugled. To je priča o maloj skupini mladih crnaca i mistika pod udarom rasne diskriminacije čijih se okova pokušavaju osloboditi.
Sjene su u cijelosti proizišle iz spontanosti i improvizacije glumaca. Cassavetes je spontanost postavio kao početni impuls koji će biti vodilja, sve dalje nalikuje džez varijacijama. Da bi izbrisao i uzdrmao čvrste pripovjedne konture reditelj ručno držanom kamerom slijedi pokrete glumaca, u naizgled konfuznom narativnom maniru koji je američku kritiku zbunio do kraja. Film ostaje bez dramatičnog preokreta, bez završnice i bilo kakvog epiloga. Jedan od troje junaka jednostavno nestaje na ulicama New Yorka. Tek registrirovane na marginama Hollywooda, tada zasićenog teškim i ambicioznim produkcijama, Sjene 1960. u Veneciji osvajaju nagradu kritike, a danas se smatraju temeljnim djelom američkog nezavisnog filma.
Godine 1961. za Paramount režira Zakašnjeli bluz (Too Late Blues), dramu o džez muzičaru rastrzanom između ljubavi i potrage za slavom. Cassavetes je bio razočaran saradnjom s Paramountom, smatrao je da su mu nametnuli restrikcije i konvencionalni kraj koji mu nije bio po volji. Dvije godine poslije nastaje drama Dijete čeka (A Child Is Waiting), jedan od prvih filmova na temu dječjeg autizma, s Burtom Lancasterom i Judy Garland u glavnim ulogama. Cassavetes se prilikom montaže sukobljava s producentom Stanleyjem Kramerom koji mu na kraju daje i otkaz.
Nakon ova dva filma Cassavetes će definitivno odlučiti raskrstiti s holivudskom mašinerijom i ne koristiti kapital koji bi mogao naštetiti njegovoj kreativnoj slobodi.
Nisam imao svoj film još od „Sjena“, koje su bile jedno od najsretnijih iskustava u mom životu. Sjećanje na to nije me ostavljalo cijelo vrijeme dok sam se pretvarao da sam veliki holivudski reditelj, rekao je Cassavetes.
Nakon nekoliko angažmana kao glumac, uspio je zaraditi dovoljno novca za realizaciju Lica (The Faces). Film prati lutanja i vanbračne afere jednog sredovječnog para. Namjera je bila izložiti površnost odnosa između supružnika i nedostatak komunikacije u brakovima američke srednje klase. Snimanje je započeto 1965. godine, nakon što je sam Cassavetes nekoliko puta preradio svoj senarij, originalno napisan u dramskoj formi. Ovog puta nije bilo govora o improvizaciji; svi dijalozi su pažljivo dotjerani a glumcima su date slobodne ruke da tekst protumače na način koji žele, čak i da izmijene neke replike po potrebi. Svaka duga scena je kinetička mješavina bijesa i libida, defile iscijeđenih vampira koji transfuziju emocija mogu dobiti samo od mladih ljudi izvan začaranog bračnog obruča. Kako napisa neko od kritičara, "Lica" su duboko istraživanje o američkoj muškosti, o svim igrama moći koje muškarci igraju sa ženama, kao i o drugim vrstama igara kojima žene prave žrtve od sebe". Film je kompletiran 1968. kada i trijumfuje u Veneciji i biva nominovan za Oscara u tri kategorije, između ostalih i za najbolji originalni scenarij. Cassavetes je i zvanično bio promaknut u duhovnog začetnika i gurua američkog cinema vérité.
Poslije Muževa (Husbands) i Minnie & Moskowitz, Cassavetes u periodu 1974 -1980. režira u nizu nekoliko nezaboravnih filmova. Žena pod utjecajem (Woman Under The Influence) koja se uveliko smatra Cassavetesovim najboljim filmom, nominirana je za Oscara u kategoriji najboljeg reditelja, a Gena Rowlands za najbolju glumicu za fenomenalan prikaz žene na samom rubu. Snimanje je započelo 1971, i to tek nakon što su Cassavetes i Rowlandsova stavili zajedničku kuću pod hipoteku da bi prikupili sredstva, a trajalo je samo 13 sedmica. Storija je to o disfunkcionalnoj vezi para iz američke radničke klase, jednostavnog građevinskog radnika (Peter Falk) i njegove neurotične djevojke. Naracija slijedi hronološku matricu radi postizanja dramaturškog progresa, oličenog uglavnom u gradaciji histerije glavne junakinje. U namjeri da do kraja iskontrolira njegovu distribuciju, Cassavetes ga tri godine drži u bunkeru da bi ga premijerno prikazao tek 1974. godine.
U 1976. svjetlo dana će ugledati mnogima i najdraži Cassavetesov film Smrt kineskog kladionačara (The Killing of a Chinese Bookie), triler baziran na alegoriji/kalifornijski neo-noir, opisi su na koje možete nabasati u filmskim enciklopedijama. Potopljen kockarskim dugovima, impresario noćnog kluba Cosmo Vitelli (Ben Gazzara) dobiva jedinstvenu ponudu – ili da ubije šefa kineske mafije u L.A. ili da sam bude ubijen. Cosmo, koji trči po losanđeleskoj suburbiji, nadgleda poslovanje kluba, provodi se s plesačicama a uposlenike motivira rečenicom "Ne mogu vam dati ništa osim ljubavi", zapravo se nadmudruje sa smrću i pokušava kupiti svaki naredni sat. Daleko od klasičnog gangsterskog filma, Smrt kineskog kladionačara je mnogo više fascinantna studija lika i načina na koji karakterne mane i pogrešni potezi mogu nepovratno odrediti sudbinu. Godinu kasnije u Premijeri (Opening Night), Cassavetes pripovijeda o teatarskoj glumici kojoj povjeravaju ulogu žene koja je svoju mladost i kreativni vrhunac ostavila iza sebe. Shvativši da će publika i nju samu tako gledati ako izađe na premijeru, ona ulogu odbija, u aktu simboličnog nepristajanja na sopstveni početak kraja. Iako donijevši Geni Rowlands Srebrnog medvjeda u Berlinu i primivši aklamativne aplauze, i Premijera je doživjela finansijski debakl. Bez bilo kakvih izgleda da se domogne novca za sljedeći projekt, Cassavetes pristaje da pod okriljem MGM napiše scenarij a poslije i režira njihov film Gloria.
Djelo za koje će on sam uvijek govoriti da se u njegovom opusu zadesilo "slučajno", bit će i njegova jedina finansijska uspješnica, a u Veneciji će trijumfalno pokupiti Zlatnog lava. Triler s elegijskim raspoloženjem priča je o gangsterskoj curi koja se iznenada nađe u bijegu s portorikanskim dječakom nakon što je njegova porodica ubijena u mafijaškom obračunu u njenom komšiluku. Nakon što dozvoli svojim materinskim instinktima da nadvladaju ciničnu filozofiju po kojoj se do tada ravnala, život koji su poznavali u trenu nestaje i sa svakim novim korakom postaje im jasnije da imaju još samo jedno drugo. Gloria je istinski nezaboravan film, hipnotizirajući, potentan i kompleksan, a opet antički jednostavan u konstrukciji i moralnoj potki.
Poslije Glorije Cassavetes će režirati još samo jedan značajan film, Struje ljubavi (Streams of Love), vratit će se teatarskoj režiji, odglumiti par filmskih uloga i onda umrijeti u 59. godini, odavno ovjenčan aurom veterana američke nezavisne kinematografije i mučenika koji se žrtvovao za svoju viziju umjetnosti. Dubina i opseg Cassavetesova utjecaja širit će se vremenom poput krugova na vodi i obuhvatati ne samo reditelje koji su ga isticali kao svog gurua (poput Scorsesea i Woodyja Allena), nego i scenariste, glumce, saradnike, pisce, filmske radnike čiji je mentor bio... Cassavetes je stvorio čitav jedan kreativni svemir i pozvao druge u njega. Za mnoge je bio živo otjelotvorenje umjetničko-filozofske mantre da se samo iz žrtve, borbe i kreativnog haosa rađaju remek-djela! Reditelj koji nikada i ništa nije radio po uputama i priručnicima, a i obrnuto, nema priručnika pomoću kojega se može napraviti film u stilu Cassavetesa, iako su mnogi pokušavali i pokušavaju i danas.
