The Legend of Tarzan: Došao je uz velika zvona i pao u zaborav

The-Legend-Of-Tarzan_1Piše: Sead Vegara

Kako kinematografskim ovisnicima nije u cilju oblatiti film, već dati preporuku za gledanje, s obzirom na trenutačni kino repertoar koji ne nudi ništa kvalitetno za vas imamo dvije vijesti. Lošu i dobru. Klasično. Ovo što nam je Hollywood ponudio u novom iščitavanju književne legende u vidu filma The Legend of Tarzan (Legenda o Tarzanu) ne zaslužuje da se uopšte piše o tome. To je loša, a dobra je da se o Tarzanu može pisati. Koliko li je samo snimljeno filmova o kralju džungle – Tarzanu? Počevši od onih prvih nijemih crno-bijelih iz perioda 1918. do 1928, pa onda onih “zvučnih“ (talkies) sa olimpijskim plivačkim prvakom Johnnyem Weissmullerom iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, koje smo nekad mogli gledati na televiziji tokom vikenda u prijepodnevnim satima (a sada posredstvom svemoćnih torrenata) preko onih u koloru tokom cijele historije kinematografije, sve do dana današnjeg.

Legenda o Tarzanu; režija: David Yates; uloge: Alexander Skarskgård, Margot Robbie, Christoph Waltz, Samuel L. Jackson; 2016.

IMDb rejting: 6.9/10

Rottene Tomatoes rejting: 36%

Naravno, čuveni književni lik spisatelja Edgara Ricea Burroughsa kreiran još davne 1912. poslužio je kao “plodno tlo“ za filmsku eksploataciju sa svoje oficijelne 24 knjige i mnoštvo literarnih spinoffa (da se poslužimo modernom filmskom terminologijom). Samo Weissmuller ih je snimio 12 i to u periodu od 1932. do 1948. Sada, kada bismo pokušali predočiti sve filmske, igrane i animirane, pozorišne, radijske i televizijske, te stripovske adaptacije Burroughsovog lika to bi zahtijevalo široki naučni rad i istragu svjetskih razmjera. Stoga ćemo ovoga puta iskočiti iz komforne zone i napisati negativnu recenziju.

Šta sve ne štima u novom Tarzanu? Zamolit ću one koji ipak imaju namjeru pogledati film da odmah prestanu čitati jer ono što će uslijediti jeste spoiliranje gigantskih razmjera.

legend-tarzan-movie-poster-2016Prije svega sama postavka priče u kojoj su scenaristi Adam Cozad i Craig Brewer upleli iz historijske i Buroughsove literarne čitanke je postavljena na dobro klimave noge. Historijska pozadina priče se očitava u kolonizaciji belgijske monarhije afričkog Konga, na čelu sa kraljem Leopoldom II, koji je većinom porobio narod, te izvršio genocid (mada ne i prikazan u filmu). Druga je ona o Tarzanu (Alexander Skarsgård), lordu Greystoku koji se iz svog “mračnog“ londonskog doma sa suprugom Jane (Margot Robbie) na nagovor Georgea Washingtona Williamsa (Samuel L. Jackson) ipak odluči vratiti u Kongo pod krinkom trgovačkog predstavnika Velike Britanije, ali sa ciljem da razotkrije tamošnje robovlasnike. Negativca, belgijskog kapetana Leona Roma, glumi dvostruki oskarovac Christoph Waltz, i on ima dogovor sa plemenskim poglavicom Mbongom (Djimon Hounsou) da mu izruči Tarzana jer njih dovjica imaju neraščišćene račune iz prošlosti.

Likovi prepješače Kongo kao da je u pitanju potez od Baščaršije do Marindvora; susreću se sa raznoraznim (CGI) životinjama, lavovima, nojevima, gorilama, da bi naposljetku u grandioznom finalu pod Tarzanovim vodstvom pomahnitalo krdo razorilo gradić na obali i spriječilo iskrcavanje Romovih plaćenika. Uz povremene flashbackove vidimo i pojedine dijelove originalne priče koji su tu čisto da bi oni neupućeni mogli dobiti koliki-toliki orjentir.

Poigravanje scenarista, i na kraju samog reditelja Davida Yatesa (odgovoran za završna četiri poglavlja Harry Potter serijala), sa legendarnom replikom „Me Tarzan. You Jane.“ u dvije scene ne samo da je ispalo glupavo već i neukusno. A glumci koji ih izgovaraju Sam Jackson i Christoph Waltz kao da su došli po platu; čisto “otaljavanje“ posla. Skarsgård igra Tarzana kao jakog i šutljivog tipa, što on u biti i jeste, ali izgleda previše “drveno“. Margot Robbie pokušava na silu ubaciti komediju u par scena i to ne prolazi uopšte. Završnica izgleda poput videoigrice: Tarzan skakuće po platformi koja se urušava i samo još očekujete da kao u Super Mariju pojede gljivu i dobije na brzini ili poraste... Presmiješno.

The Legend of Tarzan je došao u kina uz velika zvona i pompu, ali sve je očiglednije (što se može vidjeti po slabom box officeu) da neće ući u legendu već pasti u tihi zaborav. A opet, kome je do kralja džungle na celuloidu onda neka posegne za dobrim starim Christopherom Lambertom i filmom Greystok: The Legend of Trazan, Lord of the Apes iz 1984.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prethodna
Izmaglica Srebrenice: Zadržati ljudsko dostojanstvo
Sljedeća
Inside Out: CGI animirani film koji dira u dušu