Los abrazos rotos: Neizmjerna ljubav prema filmu

Los abrazos rotos: Neizmjerna ljubav prema filmu

Piše: Nisad Selimović

Postoji vrlo malo reditelja, pa čak i filmskih radnika uopšte u svijetu, čije radove bez bojazni možete pogledati, a da ne budete razočarani dok se vrte završni titlovi. Umijeće je to s kojim se rodi, vjerovatno, ali koje se i usavršava kroz godine i godine rada, uz neizmjernu ljubav prema filmu, da ne govorimo o shvatanju funkcioniranja jednog filma na svim nivoima. To već zalazi u filozofsku raspravu, ali kako drugačije i početi priču o filmu jednog Pedra Almodóvara, španskog reditelja umjetnika i virtuoza iza kamere. Među ljudima koji gledaju filmove, ima onih koji vole Almodóvara, i onih koji ne gledaju Almodóvara. To u najkraćem opisuje njegov status među filmofilima i onima koji teže da to budu. Sa preko 30 naslova iza sebe, on je stvaralački veseo i razdragan kao da je na početku karijere. Njegov film Slomljeni zagrljaji, nije najbolji, ali sigurno još jednom dokazuje kako filmsko stvaralaštvo izgleda jednostavno, kada je ekipa i materijal u pravim rukama.

Slomljeni zagrljaji; režija: Pedro Almodóvar; uloge: Penélope Cruz, Lluís Homar, Blanca Portillo; 2009.

IMDb rejting: 7.2/10

Rotten Tomatoes rejting: 81%

Njegova vječna muza, ljupka Penélope Cruz, opet ima jednu od centralnih rola. Ona tumači djevojku koja je udata za bogataša, ali koja se zaljubljuje u reditelja (neka vrsta hommagea branši) i tako započne raspad svog života. Njena ljubav prema Mateu (Lluís Homar), uglednom filmskom stvaraocu nije jednostrana. I on zavoli nju na prvi pogled, iz čega će proizaći jedna divna romansa, bez prisilne patetike, ali sa tragičnim posljedicama. Mateo je sada slijepi scenarista i čitavu ljubavnu storiju on govori protegeu za kojeg i ne zna da mu je otac.

Slomljeni zagrljaji definitivno funkcionišu na nekoliko nivoa, kao i svaki Almodóvarov film, i uz neizbježnu dramatičnost, stari mag ne odustaje od humorističnog otklona. Po svemu sudeći, jedna nesretna ljubav (ljudska) i jedna sretna (filmska), bez imalo zadrške su glavni motivi filma i pokretačka snaga rediteljskog angažmana. Divno je u stvari kako je Almodóvar scenaristički sebi pripremio odličnu podlogu za jednu kvalitetnu realizaciju. On inače piše sve svoje projekte, i vrlo je jasno zašto se to godinama ne mijenja.

Kreće od banalne scene seksa i uvlači nas u priču bez okolišanja, ali na jedan direktan način, koji podsjeća na klasike žanra iz 50-tih. Ne ustručava se Almodóvar koristiti i naraciju, te potpise pod scene. I opet, kao što je činio i ranije, uz mnoštvo boja i živopisne karaktere, daje životnost svom filmu. Slomljeni zagrljaji su i jedan skriveni patrijarhalni elaborat, gdje dva sina u dvije potpuno različite situacije budu dijametralno različito tretirana. Životi će im se spojiti u jedinom mogućem finalu koje ima smisla, obzirom na zaplet, a film će doživjeti svoj kraj koji budi čula osjetljiva na zadovoljstvo. Pedro je to učinio opet, dokazao da je doista jedan od najvećih živućih redatelja na planeti. Istinski “Lo Amo”.

Prethodna
La piel que hábito: Teško je biti majstor
Sljedeća
Abre los ojos: Maštovito provokativno filmsko ostvarenje