Pulp Fiction: Casino Royale sa sirom

Pulp Fiction: Casino Royale sa sirom

Piše: Marko Njegić

Restoran popkulturnih i filmskih memorabilija "Jack Rabbit Slim‘s" opisao je kao "muzej voštanih figura s pulsom" plaćeni ubojica Vincent Vega (John Travolta). To je restoran s plakatima starih filmova u kojem konobari izgledaju kao Buddy Holly (Steve Buscemi), a povjetarac iz podzemne podiže haljinu hostesama nalik na Marilyn Monroe (Susan Griffiths) kao u Sedam godina vjernosti. Konačno, to je restoran gdje će Vincent zaplesati s Miom Wallace (Uma Thurman), suprugom svoga šefa, "crime bossa" Marsellusa (Ving Rhames), pritom posuđujući plesne korake iz filma Osam i pol, čak i Neobične bande, ali uz vlastiti improvizacijski ritam. Preko "Jack Rabbit Slim‘s" scene mogao bi se prelomiti cijeli Pakleni šund (Pulp Fiction, 1994), kao i filmaški pristup redatelja i scenarista Quentina Tarantina. Možda bi bilo malo nepristojno reći za Pakleni šund da je "wax museum with a pulse" (ključne riječi "voštane figure"), no opet Vincentov opis restorana "Jack Rabbit Slim‘s" teško da je slučajan u Pulp Fictionu, koji Tarantino potpisuje kao (ko)scenarist. Pakleni šund krcat je referencijama na muzejske primjerke kinematografije, klasike iz žanra gangsterskog filma i noira, opusa Fellinija, Godarda, Hitchcocka, pa i glumaca koje je Tarantino angažirao, poput Travolte, Brucea Willisa, Christophera Walkena...

Pakleni šund; režija: Quentin Tarantino; uloge: John Travolta, Samuel L. Jackson, Uma Thurman, Bruce Willis; 1994.

IMDb rejting: 8.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 92%

Vincent i njegov partner Jules Winnfield (Samuel L. Jackson) odjeveni su u crno-bijela odijela kao likovi iz starih gangsterskih filmova prije nego što sakoe umrljaju krvlju i od samog Tarantina u maloj ulozi Jimmieja dobiju zamjensku odjeću u kojoj izgledaju kao "šmokljani". Mia ima frizuru poput ikone francuskog novog vala Anne Karine, kao direktan link prema Godardovu Živjeti svoj život. Travolta opet pleše kao u Groznici subotnje večeri, plesnom filmu s kojim se proslavio. Walken kao kapetan Koons ima monolog o logoru za ratne zarobljenike u Vijetnamu i nadovezuje se na Lovca na jelene, ali s pričom o zlatnom satu za "anale", a Willis uzima uzi u ruke kao da je u nekom od svojih akcijskih filmova, iako baš i neće "umirati muški".

Scena kad Willisov boksač Butch Coolidge za upravljačem automobila zaustavljenog na semaforu ugleda Marsellusa, od kojeg bježi nakon što nije pao u petoj rundi, kako mu je on platio da učini, preslika je slične sekvencije u Psihu. Sjetite se kako se Marion Crane, ukravši novac s posla, također na semaforu susrela sa šefom, koji je prošao preko pješačkog prijelaza i zagledao se u nju. Naravno, Marion nije dala gas i oborila šefa kao što je to učinio Butch. Tarantino "homažira" čuvene scene filmske prošlosti i onda ih na svoj način revitalizira i subvertira, odnosno nadopuni u postmodernom ključu i inkorporira u priču na način da sve to pulsira svježinom ("muzej voštanih figura s pulsom"), izgleda novo i originalno, gotovo kao je dotad neviđeno, premda počiva na starom i već viđenom.

Zato je Pulp Fiction i izazvao senzaciju nakon premijere u Cannesu 21. svibnja 1994., osvojio Zlatnu palmu, zaradio više od 200 milijuna dolara u svjetskim kinima i dobio sedam nominacija za Oscara (pozlatio mu se samo scenarij u godini dominacije Forresta Gumpa). Uspjeh je bio nevjerojatan za Tarantina, dotad poznatog samo po režiji Pasa iz rezervoara i scenariju Prave romanse. Film je položio kamen temeljac njegove karijere (Jackie Brown, Otporan na smrt, Nemilosrdni gadovi, Oslobođeni Django, Mrska osmorka, Bilo jednom u... Hollywoodu) i uspostavio svojevrsni "Tarantino-verse" s puno autoreferencija (npr. katana u Zedovoj zalagaonici mogla bi biti ona Hattorija Hanza, a svakako služi kao najava Kill Billa 1&2). 

K tome, uspjeh je bio tim veći budući da je riječ o malom neovisnom filmu s budžetom od svega osam i pol milijuna dolara. Tarantino je nakon Soderberghova Seksa, laži i videovrpci potvrdio vitalnost američkih nezavisnjaka, ali i zamaglio granicu između "indieja" i Hollywooda (kovanica "Indiewood"), odnosno žanrovske, eksploatacijske, repertoarske i umjetničke kinematografije, paklenog šunda i visoke (pop)kulture, postavši takoreći vlastiti žanr s obzirom na to koliko se tarantinovskih filmova ili filmova inspiriranih Paklenim šundom snimilo do kraja devedesetih (Čekajući smrt u Denveru, Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške, Divlja noć...).

Prije Tarantina nešto slično su, primjerice, radili Godard i De Palma. No, dok su De Palmini filmovi najčešće bili direktan "hommage" Hitchcockovim trilerima (Odjevena da ubije, Pucanj nije brisan, Striptiz smrti), Tarantino je u Pulp Fictionu šarao po kinematografskoj prošlosti još više od Godarda i šokirao gledatelje koji nisu znali da ih iza ugla akcijske scene sudara i pucnjave čeka Oslobađanje, nakon čega će Marsellus biti "prilično jebeno daleko od okej". Jednako tako, De Palma je više vizualan tip (lift-scena u Dressed To Kill kao parafraza tuš-scene Psycha), a Tarantino verbalan, koliko god djelovao kao kombinacija Edwarda Hoppera (filmski povišeni realizam američkog života) i Jacksona Pollocka (prskanje krvi na kinoplatno).

Scenarij je njegovo najjače oružje, nabildan kompleksnom cirkularnom naracijom sa skokovima u vremenu i prostoru, razlomljenom na priče nalik vinjetama, te zaraznim, rafalnim dijalozima i monolozima na ustima magnetično živopisnih i rječitih likova s još uvijek citatnim pasažima, od "Royale sa sirom" i "Ezekiel 25:17" do "Zed je mrtav, baby", unatoč tome ili baš zato što su znali "brbljati o glupostima" tzv. govorom ulice i naći se u običnim, životnim situacijama. Sve je to bilo zalog da film dobije status zimzelenog klasika koji se može gledati unedogled i na nova gledanja davati nova otkrića (nesuđena romansa Vincenta i Mije kao preteča Jackie Brown). Koliko su riječi i razgovori bitni za Pakleni šund pokazuje uvodna definicija značenja "pulp" i konverzacija Pumpkina i Honey Bunny (Tim Roth, Amanda Plummer) u restoranu koji planiraju opljačkati.

"U redu, svi budite kul, ovo je pljačka! Ako se bilo tko od vas jebenih kretena pomakne, pobit ću doti jednog jebenog od vas!", uskliknuše Pumpkin i Honey Bunny, nakon čega slijedi "rez" i kreće uvodna špica pojačana jednom od udarnih pjesama sa soundtracka "Misirlou" (Dick Dale and His Del-Tones), koja djeluje na gledatelja kao injekcija adrenalina u srce Rosanne Arquette. Konverzacija je Tarantinu važnija od akcije, a pravi soundtrack Pulp Fictiona su dijalozi glumaca i mogli bismo slušati satima kako izgovaraju sočne replike koje su zauvijek ušle u uho i "linkaju" jedan film s drugim i trećim. Pulp Fiction postao je ogledni primjerak modernog "hyperlink" filma i zasigurno pospješio "hipertekstualnu" komunikaciju u novom mileniju s memeovima itd.

Nije tako ni čudno da je baš Pakleni šund postao vrelo za "meme" koji ga povezuju s drugim filmovima poput Briljantina (Travolta u kabrioletu s Olivijom Newton-John vs. Travolta u kabrioletu s Thurman) i Casina Royale. Potonji "meme", "Casino Royale with cheese", osobni je favorit i savršeno zrcali film. Pulp Fiction gledatelju nudi "Casino Royale sa sirom" u "muzeju voštanih figura s pulsom".

Jeste li znali da je...?

  • za ulogu boksača Butcha bio razmatran Stallone, koji je 1994. snimio Specijalista, a Pakleni šund na koncu ga je detronizirao s prvog mjesta američkog box-officea
  • produkciju filma odbio Tri-Star Pictures, ali ga je podržala producentska kuća Miramax, danas zloglasnog hollywoodskog producenta Harveyja Weinsteina
  • Tarantino ponudio Travolti uloge u Pulp Fictionu i Od sumraka do zore, a on odabrao Pulp Fiction jer nije “vampirski tip”

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija

Prethodna
Manhattan: Melankolija u New Yorku