Filmofil objavljuje kritike filmova 11. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala

Piše: Zerina Zahirović

Iako je 11. Pravo Ljudski Film Festival završen još prošli mjesec, vrijedni filmski radovi koje je predstavio ove godine svakako zaslužuju još jedan osvrt. To se naročito odnosi na retrospektivni program koji je posvećen velikoj Chantal Akerman i nadahnut temom doma, što je uobličeno u maksimu “Ove je kuće izgradila velika želja” (These Homes were Made of Desire). Donosimo pregled najzanimljivijih ostvarenja prikazanih u sklopu ove selekcije.

Kawthar Younis

Kitovi koji plaču

U dokumentarnom filmu Sreća koju tražiš u drugom je kolačiću (2014), Johannes Gierlinger raspreda priču o nomadskom lutanju od revolucije do revolucije iscrtavajući obrise tih događaja. Autor u vidokrug filmske kamere uvlači nasumične prizore protesta na Taksimu u Istanbulu, čileanskih ulica, rimskih Cinecitta kapija i, skoro izravno prizivajući dokumentarac Nostalgija za svjetlošću Patricija Guzmana, pustinje Atakame. Ufilmljava se jedan te isti prizor – revolucije su svuda satkane od prisjećanja i stoga su svuda pomalo iste – karnevaleskne i, shodno tome da se prekrajaju i uobličavaju simultano svom trajanju, neizvjesne baš kao i sreća. Ona, koju autor u nazivu kao isječku filmskog teksta koristi u njenom prenesenom značenju, a nizanjem nasumičnih slika u filmu to neumorno potcrtava, uvijek brehtovski, u ovom uratku izmiče iz šake.

Dok autobiografski esej Poklon iz prošlosti (2015) egipatske autorice Kawthar Younis priču o revoluciji naizgled u potpunosti gura u drugi plan, ali tako da ona raspredajući priču o jednom drugačijem proljeću, u bartesovskom smislu, nasilno prodire u filmsko tkivo satkano u potpunosti od intimnog, Akio Yuguchi, u videopismu Povratak kući (2015) tu prodiruću veliku priču pušta da ocrta njegov epistolarni filmski uradak. Njegov film nastaje kao velika trauma bezdomnosti i solastalgije – u njemu, priča autor, kitovi su nekada, po starom, za pretpostaviti je, istočnjačkom predanju, bili stanarima planina, ali ih je bog, zbog njihove prijeteće proždrljivosti, protjerao u more. Od tada, prema istom predanju, dok se prisjećaju doma, kitovi plaču.

Zid za Meksikance

Ibro Hasanović

Kada su posrijedi niti koje opravdavaju objedinjavanje ovih filmova u ovogodišnji retrospektivni program festivala, pored, dakle, prisjećanja, nostalgije i izbjeglištva, tema koja prevladava u svakom od ovih filmskih tekstova je - pripadanje. U istoimenom filmu Ibre Hasanovića, intervjuu napravljenom sa autoricom Chantal Akerman prilikom njihovog susreta na Kosovu, ona će ispričati svoju dobro poznatu biografiju, ali ovaj put intimniju nego što se da iščitavati kroz cjelokupan njen opus, izuzimajući snop njenih igranih filmova. Takav je i dokumentarac Marianne Lambert (2015), koja u nizu intervjua sa Chantal Akerman, u svojevrsnom putovanju kroz njen opus neplanski razotkriva najbolnije tačke njenog, kako i sama kaže, života starog djeteta.

Njeno filmsko ostvarenje, From the Other Side (2002), također uvršteno u retrospektivni program festivala, u prvi plan donosi životne priče Meksikanaca koji jurišaju za svojim američkim snom pokušavajući preći ograde od kojih će novoizabrani sjedinjenoamerički predsjednički mandatar uskoro praviti zid, jer zid je, kako on to kao poznavalac betona i mješalice kaže, prikladniji. Narativno klupko ovog filma počinje sa pričama ljudi koji, shodno ekonomskim prilikama, nauštrb pripadanja biraju nepripadanje, imigrantski život u četvrtima SAD-a i završava pričama bijelaca s onu stranu ograde koji se, kako je rekao jedan ispitanik za kojeg se ne bi moglo reći je li veći stereotip o Johnu Wayneu ili samom sebi, ne bi dvoumili pokrenuti okidač na pištolju kada bi na svojim posjedima spazili one koji iz vlastitih domova, a to ne govori samo o tim domovima, hrle u bolji, imigrantski život.

Chantal Akerman

Poluga za sjećanje

Sergei Loznitsa filmom Zbivanja (2015) izlazi na ulice Lenjingrada i iscrtava priču o vanrednom stanju u kojem se Savez sovjetskih socijalističkih republika našao u augustu 1991. godine sklapajući tako priču o Savezu na samom njegovom izdisaju, te uprizorujući kako je zapravo među građanima i građankama, tada još drugovima i drugaricama, izgledao slavni reakcionarni, antiustavni pokušaj državnog udara. Nauštrb prepričavanja velikog narativa raspada, Loznitsa silazi na ulice, tada još uvijek Lenjingrada, i u fokus uvlači obične građane i građanke koji, zarad dezinformiranosti, ili, bolje rečeno, manjka informacija, pogubljeni jedni drugima presijecaju put. Stoga ovaj dokumentarac, napravljen u tipičnom crno-bijelom istočnoevropskom maniru, koji je, poput Gierlingerovog filma, težište ovog programa, samom programu daje status jedne velike, elastične priče o tome kako je traganje uvijek i svuda isto. Kao i čežnja koja se uvijek rađa prije, tako da ih motivira, i uskrsava poslije, tako da revolucije, koje svuda pomalo liče jedna na drugu, može komentirati i ocrtati im neku logiku pojavljivanja. Pored toga, upravo je ovaj dokumentarni film potvrdio ono što je u Gierlingerovom ostvarenju dovedeno u polje sumnje – prisjećanje je uvijek politički motivirano, a u slučaju Loznitsinog Zbivanja, prisjećanje i čežnja također su i vid građanskog neposluha.

Dok je njegov film priča o takozvanim crvenim nostalgijama u kojima mase na ulicama podjednako više zapravo čeznu za budućnošću nego prošlošću, Gierlinger u Sreći... iscrtava univerzalne koordinate čežnje stavljajući u fokus to da je u ustroju sjećanja najvažnija njegova poluga upravo zaboravljanje. Propitujući obode filmske trake, Gierlinger, opažajući u jednom trenutku kako on i drugi filmadžija, jedan drugom na trgu Taksim presijecaju put dok njihovo držanje kamere u visini glave također sugerira maske koje autor u svom filmu nastoji misliti, insistira na sjećanju kao revoluciji koja na bojno polje izaziva zaborav – poplava slika, digitalna arhiva zaboravljanja – to je film, rekao bi autor. Shodno tome, dokumentarna ostvarenja ovih dvaju autora ogledi su iz prisjećanja koje je uvijek, bez obzira na to je li to Savez 1991. godine, Gezi park 2013, ili Atakama bilo kada, aktuelno i do te mjere slično da upotpunjuje komentare jedno o drugom. U “neistočnoevropskom” maniru, a Čajkovskog i boljšojski balet su cijeli august u Savezu neprekidno puštali na televiziji i radiju upravo kako bi se građane održalo “informiranima”, Odetu u “Labuđem jezeru” bi se pretvorilo u crvenog, ne u crnog labuda, ali to je, i ovaj program to potvrđuje, u potpunosti nevažno – boje su svuda iste.

Klupko čežnje

Manel Raga

Pored intervjua sa Akerman, u ovogodišnjem retrospektivnom programu našao se i kratkometražni dokumentarac Ibre Hasanovića, Bilješke o mnoštvu (2015). Dok uprizoruje ukrcavanje u autobus na prištinskoj autobuskoj stanici raspličući, “zdesna nalijevo”, događaje kosovskog egzodusa, ovaj film je radije bilješka o opraštanju čije je narativno ležište, kako i sam autor sugerira u opisu filma, iscrpnost. Manel Raga, u videouratku Umoljani (2014.), koji je u potpunosti satkan od prisjećanja, dnevnik zaključuje mišlju da nije siguran da u Umoljanima, toliko kilometara daleko od doma, film o domu ne bi mogao ne napraviti nikada – Hasanovićeve Bilješke onda jesu prizor, ne nužno prištinskog, nego bilo kojeg mnoštva. Bilo gdje i bilo kada, u bilo kojem od gore navedenih filmova u kojima su, u svakom podjednako, traganje i čežnja, čak i u onim najintimnijim pojavnim oblicima, politični i daju, sa sve kritičkim otklonom, obrise teškoj svakodnevnici bila ona meksička u predjelu gdje će se uskoro graditi “prikladni zid”, ili ona u kojoj Vladimir Tomić (Historija počinje sada, 2015.) majku podsjeća na izbjeglički život u danskoj floteli u ranim devedesetim. Sasvim je svejedno. Historija je, suvišno je nazirati joj kraj, uvijek na početku.

Neumorno insistirajući na pitanju zašto je majka Amosa Oza u Tel Avivu, u kojem će Akerman 2006. godine napraviti svoj Tamo dolje, počinila samoubistvo na dan kada je padala kiša, autorica pravi još jedan videozapis o (ne)pripadanju, ovaj put izravno propitujući pitanje doma. U tu bi se tematsku spregu, u ovogodišnjem retrospektivnom programu dali dovesti ne baš svi filmovi u njega uvršteni, ali opus Akerman, zapisi Manela Rage, Akia Yuguchija, Hasanovića te i onaj Vladimira Tomića zasigurno da. Shodno tome, bilo bi primjerenije ovaj program nazvati “Ove je domove izgradila čežnja”, upravo zato što autori i autorice u filmsko polje nastoje vratiti pitanje doma, a ne kuće, i zato što svi sastavni dijelovi programa zajedno čine motivacijsko klupko čežnje, u onom njenom sinonimnom odnosu spram nostalgije, radije nego širokog, neukrotivog pojma želje.