Piše: Nisad Selimović

Slavni i vjerovatno najpopularniji detektivski lik svih vremena je dobio potpuno novu dimenziju, bez karo kaputa i sa vizijama koje graniče sa paranormalnim. Guy Ritchie je sve to zamislio, čak četvorica pisaca su uobličavala zaplet, dok je direktna realizacija ili utjelovljenje, palo na jednog od najkarakternijih glumaca današnjice, ludog i vjerovatno malkice umno poboljšanog (da ne kažem pomjerenog) Roberta Downey Jr-a. Ako se prisjetimo ranijih pokušaja da se kultni junak Sir Arthura Conana Doylea prenese na filmsko platno, sjetićemo se da je to skoro uvijek izgledalo nekako isto, doslovce prenešeni detalji romana uz jedinu razliku u dramatizaciji i manjem ili većem zapletu same radnje. Sada, sve to ostavite po strani i spremite se na jednog mahnitog i otkačenog Sherlocka genijalnog uma, koji primjenjuje radikalna rješenja, u svijetu koji također samo jedan kvalitetan radikalac u branši može kreirati.

Reditelj: Guy Ritchie; uloge: Robert Downey Jr., Jude Law, Rachel McAdams, Mark Strong; 2009.

IMDb rejting: 7.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 70%

Sve počinje naprasnim prekidom ritualnog magijskog obreda i hapšenjem Lorda Blackwooda (Mark Strong), serijskog ubojice za kojim traga cijeli Scotland Yard. Gospodin Blackwood je čuven po svome prakticiranju crne magije, što ubrzo i dokazuje kada čitav zatvor potčini sebi, a dan nakon pogubljenja načini spektakularan bijeg iz vlastite grobnice. Istovremeno, u Sherlockov život se vraća njegova muza i osoba koja mu jedino može parirati, tajnovita i ljepuškasta Irene Adler (Rachel McAdams). Ona ima specijalan zadatak, sem što će mutiti mozak jadnom detektivu. Kao da ga i sam dovoljno ne pati. Dr. Watson je također tu, u interpretaciji Judea Lawa, i sprema se na ženidbu, što na svaki  mogući način njegov partner želi sabotirati. Iz scene u scenu, iz kadra u kadar, upadamo u mistični vrtlog viktorijanskog Londona, prljavog i tamnog, punog kriminala i teorija zavjere, u svijetu koji je vizuelno fascinantan.

A fascinantan je i Guy Ritchie, definitivno. Njegova karijera, koja je bila više obilježena brakom sa Madonnom negoli njegovim djelima, imala je uspona i padova, ali opet ponajprije zahvaljujući njegovoj supruzi. Na njeno insistiranje, totalno je izašao iz žanra, i snimio unazađujući Swept Away. Teško se bilo oporaviti od tog poteza, ali uz filmove kao što je Revolver i Rocknrolla, vidjelo se da je Ritchie na tragu vraćanja talenta u vlastite ruke, talenta iz kojeg je proizašao fenomenalni Lock Stock and Two Smoking Barrells te poslije i Snatch. Sav taj talenat se itekako da osjetiti i ovdje. Uz angažman prirodno lucidnog Downey Jr-a, Ritchie je uspio proizvesti film koji savršeno zadovoljava publiku gladnu akcijske zabave, uz nevjerovatan otklon od stupidnih dijaloga i bezrazložnih spektakularnih sekvenci.

Mada, Sherlocku ni toga ne nedostaje. Savršen je to spoj dva talenta i prilično kvalitetne priče, dostojne karaktera filma. Savršene kompozicije Hansa Zimmera uz nekoliko, više nego klasičnih numera s Otoka, upotpunjuju dojam jedne sjajne filmske storije i izvrsne kino večeri. Postoji tu negdje, duboko skriven, i jedan zajedljiv komentar na globalnu političku situaciju, naravno, potpuno na mjestu, dok ljubavi... Pa recimo ipak da je Sherlock neuhvatljiva zvjerka, i za neprijatelje i za dame, iako se u jednom trenutku budi lisicama vezan za krevet, jedino uz jastuk kao odjevni predmet. Prosto odličan film, koji u potpunosti ispunjava svrhu svog postojanja, što je zadnjih godina sve teže naći.