Sead Vegara

Lee: Poduhvat iznimnih i hrabrih žena

Piše: Sead Vegara Sami film se postepeno uzdiže iznad generičke biografske priče nudeći mnogo više od standardnog biopica, iako se možda tako isprva i ne čini. Ono što se ne može osporiti ni rediteljici debitantici Kuras, ni veteranki glumici Winslet, činjenica je da niti jedna ni druga nisu posustale u namjeri da ispričaju priču koja će vas svom svojom snagom sigurno uzdrmati u samom centru vašeg bića, te ostaviti zaprepaštene i pod snažnim utiskom.

(Da li je moguće) snimiti nastavak bolji od originalnog filma

Piše: Sead Vegara Scenaristički duo Phillips i Silver su sa nastavkom pod moranje učinili nešto što se njima činilo kao originalno. Ionako neklasičan stripovski film za koji nisu krili odakle su crpili inspiraciju, u njegovom nastavku odlučili su odjenuti u ruho mjuzikla. Da li je to autentično? Da! Ali, da li rezonuje sa publikom i da li doprinosi na razvoju (zaokružene) priče, to je već drugo pitanje. Ono što je sigurno jeste da je apsolutno drugačiji od svih do sada stripovskih filmova snimljenih i to iz mnoštva razloga, onih žanrovskih, prije svega, zatim tematskih, stilskih i na koncu, idejnih.

Neslavan povratak “kuma“ sedme umjetnosti

Piše: Sead Vegara Da biste shvatili koji i kakav bućkuriš je skuhao Coppola sa svojim Megalopolisom dovoljno je da pogledate samo jednu scenu iz njegovog Oscarom nagrađenog Kuma. Toliki talent, tolika posvećenost svakom mogućem detalju jasno se očituje u (svakom) kadru oskarovca, dok Megalopolis također posjeduje glumački talent, doduše potpuno pogrešno potrošen, protraćen, režijski neshvatljiv, produkcijski raskošan, ali na loš i nelijep način, nevjerovatne, neviđene nebuloze, te skrnavljenja filmskog zanata.

Strange Darling: Ingeniozna postavka priče

Piše: Sead Vegara Podijeljen na šest poglavlja, Strange Darling pripovijeda zaista neviđenu priču, barem je tako rijetko viđamo u savremenom američkom filmu (ako izuzmemo filmove velikog Quentina Tarantina), te je samim tim autentičan. Cijelo svoje trajanje, koji minut više od sat i po, Mollner vješto koristi mozaični narativ da bi nas naveo na krivi trag ili da ipak posumnjamo u ono što je (toliko) očigledno.