Vjerojatno svakome čitatelju tiska, ili gledatelju televizije sintagma “sedam ustanova od značaja za kulturu BiH” ne znači ništa, vlasti još manje. U fokusu ovog izričaja našla se i najmlađa ustanova, po svom osnivanju u odnosu na ostale, Kinoteka Bosne i Hercegovine (KBiH), ali ne i po tretmanu u odnosu na ostale institucije iz oblasti bh. kulture. Zašto je to tako, kada kinoteke u drugim državama imaju isti tretman ravan tretmanu ostalih muzeja, za bh. vlast je to pitanje očigledno od najmanje važnosti. Jeste da ostale institucije zahtijevaju veća novčana ulaganja za njihovo održanje, ali to ne bi trebao da bude problem. Problem je, onaj pravi, što KBiH državi ne može da donese “kapital”, a da bi se njeno vlasništvo prenijelo na privatno lice (što je nemoguće, čak ni hipotetički), ne bi bilo nikakvo rješenje, jer su nakon rata u BiH zatvorena i brojna kina, a KBiH po segmentu svog rada ima i prikazivačku djelatnost.
Čuvanje starih filmova
Koji je značaj kinoteka koje su nastale u svjetskim okvirima, i kakva je bila njihova uloga?
Kinoteka (grč. kino + theke: spremnica, ormar) zbirka kinofilmova; ustanova za čuvanje starih filmova; filmski arhiv (B. Klaić). Iako ideja o inauguriranju filmskog arhiva datira još od 1898. godine (nakon prve javne projekcije održane u Parizu 1895), prvi organizirani filmski arhivi osnovani su sredinom 30-ih prošlog stoljeća: Reichsfilmarchiv (Berlin, 1934), sa zadatkom da čuva svu njemačku filmsku proizvodnju; National Film Library (London, 1935), s ciljem da prikuplja i čuva sva vrijedna djela filmske umjetnosti; Museum of Modern Art Film Library (New York, 1935), s idejom da se stvori kolekcija umjetničkih filmova iz cijelog svijeta koja će (što se prvi put spominje) kroz projekcije u Muzeju biti “izlagana” kao što se izlažu slike i skulpture u muzejima likovne umjetnosti. Prema ovim uzorima, i u Parizu je 1936. godine osnovana Cinematheque Francaise. Sve ove institucije nastale su na činjenici da filmska djela (“slike u pokretu”) predstavljaju odraz povijesnog kulturnog identiteta jednog naroda (države), i da zbog svoje umjetničke, znanstvene i odgojne vrijednosti čine integralni dio cjelokupnog kulturnog nasljeđa određene nacije. No da bi filmski materijal (vrpca, plakati, katalozi itd) služio i generacijama koje će kasnije činiti “suvremeno društvo”, filmska vrpca morala je biti zaštićena od “opasnosti” zbog njene sklonosti propadanju, te su arhivi morali da imaju specijalne komore (police, klimu, mjerač vlage itd) u kojima su se “čuvala” filmska djela za duži period njihove materijalne upotrebljivosti. S tim u vezi, osnovnim zadatkom svake kinoteke smatralo se da one prikupljaju (i na način razmjene s drugim kinotekama, ili čak donacijom pojedinaca), sređuju (evidentiraju se svi najrelevantniji podaci za pojedini film), istražuju (naučni doprinos filmskoj umjetnosti).
Kinoteka Bosne i Hercegovine, nastala u ratnoj 1994. godini, ima svoju indirektnu povijest u postanku jugoslavenske Kinoteke (Beograd, 1949), rješenjem Komiteta za kinematografiju vlade FNRJ (Filmska enciklopedija, JLZ “Miroslav Krleža”, Zagreb 1986). No 1956. godine ista Kinoteka dobiva savezni status, što preusmjeruje svoju djelatnost na cijelu zemlju. Osim arhiva Kinoteke čije je centralno “skladište” ostalo u Beogradu, otvaraju se dvorane za prikazivanje filmova u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu. Odlukom gradskih uprava sve ove dvorane prelaze u nadležnost tih gradova, što se na kraju dešava (1981) i s dvoranom jugoslavenske Kinoteke stacionirane u Sarajevu. Treba ovom prilikom istaći da odlukom Savezne vlade iz 1972. godine Kinoteka u Beogradu prestaje biti savezna ustanova i ponovo se vraća na upravljanje tom gradu.
No, vratimo se u stvarnu prošlost Kinoteke Bosne i Hercegovine.
Krah filmske tehnike
Dok su se sve navedene kinoteke formirale u prošlom stoljeću, posebice jugoslavenska Kinoteka, kada je društveno-ekonomsko uređenje bilo drukčije, KBiH nastaje nakon doba kada dolazi do disolucije Jugoslavije, kada je jedan vladajući sistem zamijenio drugi i kada je socijalističku privredu (samoupravljanje) zamijenio kapitalistički način poslovanja. Što prouzrokuje da država BiH ne izdvaja više onoliko novčanih sredstava kao što se to činilo u prošlom sistemu, pa se i kultura morala pretvoriti u “samoproizvođačku djelatnost”. No nitko se nije upitao na koji način bi to KBiH mogao činiti, osobice ako se zna da je ona, po svojoj prirodi, neprofitabilna ustanova. Kao što je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma BiH postala država slučaj, podjelom kulture na entitete i KBiH je navučena ludačka košulja. Da je o drugom slučaju riječ, KBiH bi kao državna institucija mogao da ima daleko veća prava, a time znatnija materijalna primanja. No njen prefiks bosanskohercegovačka (nastala u ratu kada je BiH prije Daytona bila Republika) činit će je za vječna vremena “hendikepiranom”.
Dalje, kada se ima na umu da je i filmska tehnika doživjela svoj “krah” u pojavi digitalne tehnologije, što je, prije svega, prouzrokovano i novim načinom percepcije gledanja, sada ne više filmskog nego digitalnog djela, onda dolazimo do još jednog minusa po KBiH, jer prikazivati filmove u kinosali digitalnom tehnologijom pravi je apsurd. O “smrti” filmske vrpce, a samim tim i “nestanku” ugođaja kojeg je stvarao kinoprojektor, pa i “odumiranju” klasične projekcije, tj. gledanje filma bez kokica i koka-kole, pisani su brojni uraci, što ovom prilikom samo navodimo. Kao što je 50-ih prošlog stoljeća televizija skoro “prepolovila” posjete svjetskim kinosalama (tada je kao reakcija filmske industrije “izmišljen” sinemaskop!), tako je i digitalna tehnologija značenje “filmska sala” skroz potisnula u “prošlost”. I, umjesto da ova država barem omogući pristojan rad Kinoteke, kao što to čini i s ostalim institucijama od značaja za bh. kulturu, ona zapostavljajući i djelovanje kinosala, “usmrćuje” ne samo rad filmskog muzeja nego i kinematografiju uopće. No nisu to jedini razlozi koji utiču na “izumiranje” KBiH. Onaj najvažniji, edukativni, potpuno je nestao. Nije samo rad KBiH koncentriran na održavanje projekcija (a, i one su upitne), u KBiH više se ne održavaju ni kursevi, seminari, tribine, radionice, savjetovanja, stručni i naučni skupovi (što je po Zakonu njegova obveza), koji bi činili bogatstvo filmske kulture jedne države.
Osnovne djelatnosti
Odlukom Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, 1. juna 1994. godine osnovana je Kinoteka Bosne i Hercegovine, čime je donesen i Zakon o njenom radu. Po istom, osnovna djelatnost KBiH bila je da: prikuplja, istražuje, evidentira, sređuje i obrađuje prvenstveno bh. filmove i filmski materijal od umjetničkog, kulturnog, društveno-odgojnog i naučnog značaja; čuva filmove i filmski materijal od uništenja i osigurava mjere njegove zaštite; prikazuje domaće i inozemne filmove u okviru redovnih predstava, filmskih matineja, tematskih ciklusa; vodi bazu podataka u okviru svoje djelatnosti; obavlja naučnoistraživački rad; izdaje knjige, časopise i druge publikacije; organizira filmsku biblioteku i videoteku. Itd...
Ovaj uradak nije imao namjeru da “slavljenički” iskaže 25 godina postojanja Kinoteke Bosne i Hercegovine, niti da s druge strane detaljno ističe njenu ne baš “vidljivu budućnost”, nego mu je bio cilj da iznese razloge zašto, kako i koliko je uspjela da se održi kao arhiva bh. filmske baštine. I, na kraju ne zaboravimo da je riječ o “memoriji” ustanove koja treba da emanira kulturnu sliku jedne države za sva buduća pokoljenja.
