Piše: Vesko Kadić
Nema filmskog roda u kojem se nije okušao Nedžad Begović, autor nemirnog duha. Ipak, svoja najambicioznija djela ostvaruje baš na području animacije. Da li to znači, da se posvetio samo ovome filmskom rodu, da bi se u njemu prepoznao genijalac, ili stvaralac približnog duha – pitanje je bez odgovora. Još kao srednjoškolac, naslućivao je da se van–filmskim sredstvima može realizirati “filmski pokret“, što najbolje svjedoči njegova igra s žigicama (a on se prema njima odnosio kao prema „živim“ predmetima, stvarajući tako aluziju na „nešto“, i pokrećući to „nešto“) koja je bila utemeljitelj njegove potrebe za predstavom koja će, dosta kasnije, biti imitacija filmske slike.
“Pa, evo ovako! Ja se sada vraćam 30 godina unazad, kada sam 1976. godine došao u filmski klub 'Riječi mladih' i tamo sam zatekao neku grupu vršnjaka, koji su, kako sam razumio, sebe nazivali kino-amaterima, i koji su sa malim kamerama Super 8 pravili neke male filmove. Pošto sam volio da eksperimentišem, došavši u taj pokret, ja sam se najviše zainteresovao za istraživanja na filmskoj traci, pa je tako zanimanje za animaciju bila ta vrsta eksperimenta“ – kaže Begović za emisiju FTVBiH “Animacija u BiH“.
Počeo je, kako je na početku teksta rečeno, da se na svojoj terasi igra s žigicama i čačkalicama i, tada se dogodilo da su se, u pravo vrijeme, fizički spojili on, kao subjekt i žigice ili čačkalice, kao objekti. Bila je to prilika da Begović nešto animira, nešto pokrene, u stvarnom svijetu, a što neće imati zakonitosti realnosti. I, tada se rađa klica njegovog interesiranja za animirani film. Dolaskom u filmski klub Riječi mladih, susreće Midhata Ajanovića, koji je već pravio animirane filmove, čuo je i za Ivana Begića, a načuo je da izvan Sarajeva nešto slično radi Petar Magazin u Konjicu, Aco Dimitrievski u Zenici, itd. I, tih dana, saznao je da su neke filmadžije prije njih pravili animirane filmove, poput Vefika Hadžismajlovića, Zlatka Šešelja, Branka Ranitovića i drugih. Uvjerio se da poslije njihovog rada slijedi pauza od nekih dvadesetak godina, kada sredinom '80–ih Bakir Tanović osniva TRZFR “Bosna“, unutar koje, nešto kasnije, počinje da djeluje i Studio za crtani film. I prvi animatori u njemu – na poziv osnivača “Bosne“, a među njima se nalazio Zlatko Šešelj, već stari lisac animacije – bili su on, Midhat Ajanović i Darko Predanić.
Na pitanje voditelja emisije “Animacija u BiH“: “Što je kao kino-amater radio prije dolaska u 'Bosnu', profesionalnu firmu za proizvodnju animiranih filmova“, Begović odgovara: “Pošto me je uvijek zanimalo da istražujem, da se bavim nečim što je realizacija moje radoznalosti, prvi film sam napravio na balkonu, igrajući se sa čačkalicama, šibicama i kutijicama, u kombinaciji sa nekim crtežima na papirima, i bilo je to prvi put da sam na projekciji vidio nešto što sam sam animirao. I nakon stanja radosti, što je posljedica početničkog rada, sljedeći film je već imao naslov Remi (godina nepoznata), a radio sam ga sa Miodragom Ivaniševićem u filmskom klubu 'Riječi mladih'. Film je nastao tako što smo animirali šahovske figure, na osnovu priče o sukobu crnog i bijelog lika i, nakon krajnjeg rezultata igre, a on je bio neriješen, slijedilo je rukovanje protivnika. Bila je to, ustvari, komunikacija između dvije krajnosti, sve u sklopu neke humanističke ideje.“
Nakon početnih vježbi, daljnje korake na polju animacije Begović čini s Midhatom Ajanovićem, ustvari pomaže mu pri nastajanju filma Recept. Bila je to animacija na papiru i, u nedostatku stručne literature, film se pravio više iz osjećaja i strasti dvojice zaljubljenika u animirani film. S obzirom da je Ajanović bio veći maher u crtanju, on je postavljao ekstreme, dok je faziranje radio sam Begović. A onda slijede festivali, nagrade…
Ulazak u profesionalnu kinematografiju nije bio znak da Begović mnogo toga zna o animaciji, nego je to bila samo činjenica da neko plaća za učinjeni posao. A, onda slijedi čarobna 1984. Nakon što je već osnovana TRZFR “Bosna“, pokreće se Studio za crtani film u kome utočište nalaze nekadašnji kino-amateri, pa među njima i Begović. Tadašnji SIZ za kinematografiju raspisuje konkurs za ostvarenja na polju animacije, i svoje prve scenarije predaje i grupa animatora iz Studija za crtani film, tako da nakon 25 godina tišine u animiranom filmu, ponovo se pokreće animacija u BiH. No prije nego što će početi, konkretno, s radom na animaciji, Begović, Ajanović i Emir Čengić (koji se već odranije okušao kao fazer) odlaze u Zagreb i, nakon tri sedmice korisne “obuke“ vraćaju se u Sarajevo, s kakvim–takvim znanjem, što bi trebalo da znači rezultirajućom obukom.
Za vrijeme edukacije u “Zagreb filmu“, gdje su bile prostorije čuvene “zagrebačke škole“ crtanog filma, Begović je u glavi imao jedan crtić koji je bio zamišljen tako što će linija kardiograma u dvije minute pratiti uspone i padove u životu jedne individue – od njezina rođenja pa do smrti. Ton će kasnije, u toj Begovićevoj „fantaziji“ igrati veoma bitnu ulogu. Kada je ideju saopćio bardovima zagrebačke animacije, nije bio, u pravom smislu riječi razumljiv, jer je to bio „sudar“ dva različita svijeta animacije: komercijalnog i eksperimentalnog. (Iako su i među zagrebačkim animatorima postojali inovatori, naročito na planu forme!) Begović je bio skoro na pragu razočarenja, što ga cijenjeni „mentori“ nisu shvatili, a onda je donio odluku života: raditi onako kako je zamislio, bez obzira na kritike i skeptičke misli drugih. Nije samo Begović vjerovao u sebe i ono što radi. Potvrda je ubrzo došla s Festivala kratkog metra u Beogradu 1985, kada je, bukvalno, dvorana "Doma sindikata" gdje se održavao festival eksplodirala, nakon projekcije animiranog filma EKG. I nije to bilo sve: Begović postaje dobitnik Velike medalje Beograda za najbolji animirani film te godine. Bila je to prva nagrada koju je dobila BiH za profesionalnu animaciju. Dalje je sve povijest: s filmom EKG Begović obilazi planetu, i dobiva pet svjetskih nagrada za animaciju.
Cijeli proces izrade animiranog filma EKG, od scenarija do laboratorijske obrade, uradio je sam Begović, te tako postao kompletan autor jednog animiranog filma, kada se zna da obično na jednom animiranom filmu učestvuje, pored redatelja, desetak, pa i više suradnika. Nakon što je realizirao pet–šest animiranih filmova, Begović kao da osjeća zasićenje, jer ga proces od nekoliko mjeseci rada na jednom animiranom filmu „ne drži na mjestu“ i, nažalost, svoj stvaralački poriv nastavlja u drugim filmskim rodovima, i nije bilo za čuđenje, dosta uspješno. Za razliku od Ajanovića ili Predanića, Begović nije bio neki veliki crtač, ali je zato za razliku od njih bio “svježiji“ u samoj formi crteža, tj. likovnoj ideji djela. Jednostavno je, zaobilaznim putem, izbjegavajući perfekciju crteža, pokušavao da osmisli vlastiti stil: u EKG-u sve riješava jedna linija; u Amebi (1985) riječ je o životinjicama koje ne moraju da imaju pravilne i realne oblike, itd. Jednostavno, njegovi likovi bili su do te mjere stilizirani, da je nečiji karakter bilo dovoljno izraziti samo s dvije točke koje predstavljaju oči, ili samo s dvije crte koje naznačuju ruke, bez svih onih detalja kojih nose jedan „puni“ crtež u realnoj animaciji.
Vrhunac tog ogoljenja, ili nekoj vrsti destrukcije lika, Begović demonstrira u svom posljednjem animiranom devetominutnom filmu Provokator (2000), kojeg je započeo u ratnom Sarajevu, da bi ga završio, pet godina poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Riječ je o liku čija je tjelesnost svedena na same točke i crte, koje trebaju da predstavljaju glavu, tijelo i ruke, glavne elemente jednog karaktera, koji ima sve odlike arogantnog čovječuljka.
Nakon animiranog filma EKG, Begović realizira Dva jarca (1986), a poznatoj priči o jarcima koji se sukobe na brvnu, on dodaje epilog: vidimo jednog jarca koji se, pred ogledalom, sudara sa samim sobom. Kad se dublje promisli film, riječ je o sukobu bića s vlastitim egom. Nakon toga slijedi animirani film Homo duplex (1988), koji govori o ljudskoj izopačenosti, oličenoj u čovjekovoj dvoličnosti, a poslije njega radi već predstavljeni animirani film Ameba. Paraleno s realizacijom već pomenutih crtića za projekt UNESCO–a, zajedno s još nekolicinom poznatih svjetskih animatora realizira dvominutnu storiju koju čini filmski kompleks naslovljen Jedan čovjek. Nakon Homo duplexa, slijedi realizacija animiranog filma Nesanica (1989), koji govori o čovjekovoj ugroženosti, kada je u pitanju njegova vlastita intima (čovjek nikako da zaspi, broji ovce, a onda u njegov stan upada – to samo može u crtiću – kordon policije i premlate ga u vlastitom krevetu). Bio je to i posljednji Begovićev animirani film, nakon što će na BiH biti izvršena agresija.
Pored tzv. umjetničke animacije, Begović zajedno s Predanićem radi za TV Sarajevo džinglove i špice, naprimjer za dječiju, veoma popularnu emisiju Ptica Do–Do.
A onda dolazi rat.
