Piše: Nisad Selimović
Slavni kompozitor Ennio Morricone u aprilu stiže u Zagreb sa orkestrom Roma Sinfonietta, u okviru turneje koja obilježava pola decenije njegovog stvaralaštva.
Tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je čovjek bio mlađi a muzika i filmovi mnogo bolji no sada, postojala je na bivšoj nacionalnoj televiziji emisija "Sedam TV dana", u kojoj su se najavljivao program koji će biti emitovan, logično, u narednih sedam dana. Emisija je bila prilično gledana i zabavna, obzirom da je nacionalna televizija sa par svojih kanala bila jedina koju je bilo moguće gledati, prije ikakvih satelitskih ili kablovskih čudesa. Najavna špica te emisije bila je miks raznoraznih filmskih kadrova, a u pozadini je išla melodija koja je bila više no upečatljiva. Jednostavna, ritmična melodija koja ostane u glavi da ne i osjetite. Tek koju deceniju poslije, u eri mobilnih telefona i opće prisutnosti i dostupnosti muzike, ta melodija je opet isplivala na površinu. Decenijama čovjek nije mario ni odakle je ni ko ju je komponovao, da bi jednog dana združeno djelovanje Youtubea, Wikipedie i aplikacija za prepoznavanje melodija izbacilo krajnji rezultat: Ennio Morricone, "Farewell To Cheyenne". Student sa 12 godina Sve je bilo jasno tada. Pjesma je iz legendardnog spaghetti westerna Bilo jednom na Divljem zapadu Sergia Leonea, a autor je bio vjerovatno najveći filmski kompozitor ikada. Morricone je ove godine krenuo na turneju "50 Godina muzike", a koja obilježava pola decenije (iako je u stvarnosti u muzici prisutan i duže) njegovog stvaralačkog rada. Nama najbliže će gostovati u Areni Zagreb u aprilu i biće to sjajna prilika upoznati se sa opusom jednog od preostalih živućih velikana filmske muzike, a posebno zadovoljstvo donosi činjenica da će Morricone lično dirigovati orkestrom Roma Sinfonietta.
Ennio Morricone je rođen u Rimu, gdje je i diplomirao na Konzervatoriju "Sveta Cecilija" u Rimu. Zvuči nevjerovatno, ali studij je neformalno započeo već sa devet godina, a formalno sa 12. Na kraju je si priskrbio diplomu iz trube i kompozicije. Na početku karijere komponovao je simfonijska i komorna djela, te radio za pozorište, radio i televiziju. To i nije išlo baš najbolje, te je pedesetih godina Morricone na priličnim mukama. Srećom, početkom šezdesetih udružuje se sa Sergiom Leoneom koji stvara svoju karijeru u Hollywoodu. U specifičan pristup Italijana western žanru Morricone se savršeno uklapa sa inovativnim pristupom, korištenjem trube i posebnim "wang" zvukom električne gitare, koji je ostao svojevrsni "trademark" svih spaghetti westerna ikada. Leone narednih godina nastavlja sa svojim stvaranjem kaubojske magije, izbacuje kao zvijezdu Clinta Eastwooda, dok Morricone nastavlja oblikovati atmosferu - pustinjske jare, saloonskog dijaloga, muhe na nosu. Sve što se dešava ispred kamere, ne bi bilo tako upečatljivo da nije Morriconea.
Brojne nagrade
Spaghetti westerni su, ispostaviće se, bili samo početak vrlo plodne saradnje. Sergio Leone osamdesetih snima još jedan klasik - Bilo jednom u Americi, a Morricone stvara muziku za isti film. Naravno, ni Hollywood nije ostao imun na magiju italijanskog kompozitora. Morricone tih godina stvara muziku i za filmove Dani raja, Terrenca Malicka, ali i djela Johna Carpentera, Briana De Palme i Olivera Stonea. Godine 2007. dobio je nagradu Oscar za životno djelo - Hollywoodu je, kao i obično, predugo trebalo. Višestruko je nagrađivan priznanjima BAFTA, Zlatni globus, talijanskim filmskim priznanjima "David di Donatello", te raznim drugim visokim profesionalnim priznanjima i državnim odlikovanjima, uključujući francusko odlikovanje "Legija časti". Preko trideset albuma sa njegovom muzikom su dostigli zlatne i platinaste tiraže.
