Piše: Mirza Skenderagić

Bliži se kraj stare i početak nove filmske godine, a to je uvijek period kada se sabiraju utisci i prave liste najuspješnijih ostvarenja. Jer, kinematografiji, kao jednom od najpopularnijih društvenih sistema, često su potrebne liste najboljih ili najvažnijih filmova, ne samo zbog historijske i teorijske važnosti, već i kako bi se gledatelji još jednom podsjetili na ostvarenja koja su ih oduševila ili koja su im slučajno promakla. Iako se već duži vremenski period stiče dojam da razvitak filmskog jezika konstantno stagnira, svake godine se uspije izdvojiti nekoliko naslova koji, maštovitošću u kreiranju novih narativa, žanrovskom raznolikošću i aktuelnošću sadržaja pokreću nove filmske tokove te dokazuju nepresušnu vrijednost filma kao umjetnosti. Naravno, redovno se izdvoji i nekoliko iznimno kvalitetnih zabavnih ostvarenja koja zbog svoje originalnosti zaslužuju određeno mjesto na godišnjim listama. Iako su, dakle, u 2017. godini snimljeni naslovi, poput nastavaka: Blade Runnera 2049, T2 Trainspotting, Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi, novih filmova, Christophera Nolana Dunkirk, Stevena Spielberga The Post sa Tomom Hanksom i Meryl Streep u naslovnim ulogama, te Paula Thomasa Andersona Phantom Thread u kojem je svoju posljednju glumačku kreaciju ostvario trostruki oskarovac Daniel Day-Lewis, proteklih 12 mjeseci je, ipak, obilježila nekolicina drugih ostvarenja.

Kvadrat (The Square)

komedija/drama, država: Švedska, reditelj: Ruben Östlund

Evropski film koji se svojom formom posebno izdvojio od ostalih koji su snimljeni u 2017. godini jeste ovogodišnji kanski pobjednik i svojevrsna politička satira naslova Kvadrat (The square) Šveđanina Rubena Östlunda koji se filmskome svijetu prethodno predstavio s filmovima Turist i Play. Riječ je, dakle o ostvarenju koje se do krajnosti odriče tradicionalnih „pravila“ narativne strukture i filmskoga jezika uopšte, a čiji je centralni sižejni tok zasnovan na istoimenom galerijskom performansu koji ima za cilj provjeriti solidarnost u savremenom švedskom društvu. Naime, nakon što uglednog kustosa savremenog muzeja pokradu na ulici, on odluči da postavi umjetničku instalaciju „Kvadrat“, u kojoj će unutar trga/kvadrata (square) posjetitelje testirati hoće li pomoći bližnjem u nevolji ili recimo, da li će ispunjeni povjerenjem, na podu galerije odložiti novčanik. Osim autorske originalnosti i iako je sadržajem naizgled usmjeren na umjetnički milje, Kvadrat je iznimno duhovito univerzalno ostvarenje zbog kojeg smijeh bolno odjekuje u današnjem društvu egocentričnosti i spektakla. Film je nakon premijere u Cannesu, „pokorio“ ovogodišnju 30. dodjelu nagrada  Evropske filmske akademije (EFA), osvojivši šest priznanja: za najbolji film (glavna nagrada), režiju, scenarij, evropsku komediju, scenografiju te za najboljeg glumca (Claes Bang), a uvršten je i u uži izbor za nagradu Oscar u kategoriji stranog filma.

Foxtrot

drama/ratni, država: Izrael, reditelj: Samuel Maoz

Drugo ostvarenje koje je obilježilo filmsku godinu van engleskog govornog područja jeste izraleski „film godine“, Foxtrot, višestruko nagrađen na festivalu u Veneciji, čiji je reditelj Samuel Maoz, zbog negativnog prikaza izraelske vojske i scena ubijanja palestinskih civila, optužen za djelovanje protiv Izraela. Radnja ovoga filma započinje u trenutku kada porodici Feldmann vojni predstavnici saopšte da je njihov sin Jonathan (Yonaton Shiray), kao vojnik izraelskih odbrambenih snaga poginuo na sjeveru zemlje. Vojnici se naposlijetku vraćaju i Davri (Sarah Adler) i Michaelu (Lior Ashkenazi) otkrivaju kako je riječ o grešci. Kao i prethodno reprezentativno Maozovo ostvarenje Libanon, i Foxtrot je, prije svega, antiratno filmsko djelo koje iz perspektive ratne uloge vlastitog naroda prezentuje sav apsurd postojanja militarizma u savremenom društvu. Podijeljen na tri različita stilska djela, istovremeno izrazito emotivan, ali i grubo ironičan, nadrealan i stvaran, s naslovom posuđenim od riječi „foxtrot“ (živahan američki ples sa kretnjama nalik šunjanju lisice), Foxtrot je film o krajnjem ritmičkom sjedinjenju čovjeka i rata (vojnik pleše sa puškom), ali i ostvarenje o intimnom, ljubavnom i seksualnom plesu čovjeka i njegove neminovne sudbine.

Ubistvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer)

drama/horor/misterija, država: Irska/UK/SAD, reditelj: Yorgos Lanthimos

Grči reditelj Yorgos Lanthimos pažnju filmske kritike je privukao s debitanskim ostvarenjem Kinetta, dok je već s drugim filmom, mračnom satirom naslova Očnjak (Dogtooth, 2009), potvrdio svoj prepoznatljiv filmski izražaj te postavio temelje novog talasa grčkog filma. Sa svakim novim ostvarenjem, ovaj, najveći „čudak“ među rediteljima nadograđuje i razvija filmski izražaj, a vrhunac je dostigao u ovoj godini, s psihološkim hororom rijetkog autorskog karaktera Ubistvo svetog jelena. Okvirno zasnova na Euripidovom djelu „Ifigenija na Aulidii“, Lanthimosov film prati bogatu i naizgled iznimno zadovoljnu američku porodicu koju čine uspješni kardiolog Steven (Colin Farrell), njegova supruga i cijenjena oftalmologinja Anna (Nicole Kidman) te dvoje djece, 14-godišnja Kim (Raffey Cassidy) i 12-godišnji Bob (Sunny Suljić). Oni žive svoj sretan i bezbrižan život sve dok u njega ne uđe tinejdžer Martin (Barry Keoghan), čiji je otac prije nekoliko godina umro na Stevenom operacijskom stolu. „Posuđujući“ ideju osvete iz grčke mitologije, Martin „proklinje“ Stevena i pred njega stavlja životni izbor: da žrtvuje i ubije jednog člana porodice, inače će svi osim njega umrijeti stravičnom smrću. Uz eksplicitne scene nasilja, automatizovan dijalog, dehumanizovane likove, posvete Stanleyu Kubricku i Michaelu Hanekeu, Ubistvo svetog jelena ne predstavlja samo najšokantniji i najuznemirujućiji film godine, već cjelovito filmsko djelo o krajnjoj otuđenosti čovjeka u današnjem apsurdnom svijetu, u kojem otac ne može odlučiti koje dijete će žrtvovati, jer ih oboje jednako ne poznaje i ne voli.

Oblik vode (The Shape of Water)

drama/avantura/fantazija, država: SAD, reditelj: Guillermo del Toro

Ovogodišnji dobitnik Zlatnog lava za najbolji film na 74. Filmskom festivalu u Veneciji, mračna bajka Oblik vode, meksičkog „kralja mračne fantastike“ Guillerma Del Tora i dalje oduševljava publiku i stručnu kritiku širom svijeta, a predvodi i ovogodišnju utrku za Zlatnog globusa sa sedam osvojenih nominacija. Ovo ostvarenje je okarakterisano kao najekscentričnije u konkurenciji ovogodišnje Mostre, ali i kao najkvalitetnije djelo ovoga filmskog autora, u istoj ravni sa kultnim Panovim labirintom. Narativ Del Torovog ostvarenja, koji prati ljubavnu vezu između nijeme čistačice Elise (Sally Hawkins) i vodenog stvorenja strogo čuvanog u tajnoj laboratoriji, neodoljivo podsjeća na onaj u bajci Ljepotica i Zvijer, Charlesa Perraulta. Ipak, da Elisa nije još jedna u nizu Disneyjevih princeza postaje jasno sa smještanjem ove bajkovite priče u Baltimore 1960-tih godina tokom vrhunca Hladnog rata, i njenim suprostavljanjem politici i historiji. U Del Torovom Obliku vode ravnomjerno plivaju žanrovski elementi drame, fantastike, SF-a, romantične komedije, različite umjetničke vrste poput vodvilja, opere, stripa, ali i stilske odrednice razdoblja baroka, nijemog filma i digitalnog tehnikolora, te zajedno kreiraju filmsko djelo o ljubavi i nezaustavljivoj moći njene prirode.

Ono (It)

horor/triler, država: SAD, reditelj: Andrés Muschietti

Kada je u pitanju dječja filmska publika, filmsku godinu je, oborivši sve „boxoffice rekorde“, obilježio film Ono Andrésa Muschiettija, kao svojevrsni remake istoimenog TV mini-serijala iz 1990. godine, zasnovanog na istoimenom romanu „kralja horora“ Stephena Kinga. Ostvarenje Ono iz 2017. godine je također detaljno zasnovano na romanu, uz promjenu vremenskog perioda koji je iz 50-ih prebačen u osamdesete godine 20. stoljeća i prati glavnog negativca Pennywisea (Bill Skarsgård), serijskog ubicu klaunovskog izgleda koji otima djecu u malom gradu Maineu te se hrani njihovim strahom. Vrijednost ovoga filma je dvostruka, jer, s jedne strane, jedan od najstrašnijih horora devedesetih se konačno „preselio“ na filmsko platno, a s druge, dječja publika je dobila novo iznimno zabavno i uzbudljivo ostvarenje, s krajnje inspirativnom i vrijednom ideosferom. Uz, ipak, svojstvena Hollywoodu, povremena pretjerivanja u prosipanju lažne krvi, Ono će poslužiti kao uspješna savremena filmska avantura, u kojoj klaun u šarenoj odjeći utjelovljava svaki skriveni strah koji neprimjetno otkida dijelove karaktera, ali čija pojava prisiljava na suočenje sa ličnim demonima, potisnutim u najdubljim dijelovima svijesti.

Muškarci ne plaču

drama, država: BiH, reditelj: Alen Drljević

Najveću pažnju u tekućoj godini regionalne kinematografije je privukao prvijenac bh. reditelja Alena Drljevića Muškarci ne plaču, dvostruki pobjednik Festivala u Karlovym Varyma i bh. predstavnik za oskarovsku nominaciju. Glavni protagonisti ovoga ostvarenja su ratni veterani i bivši pripadnici Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske, koji, boreći se danas s posttraumatskim sindromom, put do iscjeljenja pokušavaju pronaći u izlovanom planinskom hotelu i svojevrsnoj mirovnoj radionici. Sukobljavajući se sa fizičkim neprijateljem te utjelovljujući pojedinačne ratne traume, oni, u konačnici, izlaze kao pobjednici iz svojih „ličnih ratova“ koji su godinama čučali u najskrivenijim dijelovima njihovih psiha, a koji im nisu dopuštali da nastave sa životima. Kao bosanska verzija ostvarenja Let iznad kukavičjeg gnijezda Miloša Formana, „Muškarci“ će također poslužiti i kao ostvarenje o čovjekovoj slobodi i trijumfu ljudskog duha, jer dok Poglavica razbija prozor i bježi u slobodu, Drljevićevi „muškarci“ presijecaju zatvorske rešetke svojih umova. Iako je, dakle, regionalna kinematografija tokom 2017. godine iznjedrila nekoliko iznimno kvalitenih ostvarenja, Muškarci ne plaču, je, čini se, ostvarenje koje se na najdirektniji, najorginalniji i najvažniji način, suočava sa ratnom balkanskom ostavštinom te otkopava i ponovo u zemlju vraća duhove zlokobne prošlosti.

Zbog ograničenosti liste, a nikako zbog nedostatka kvalitete, originalnosti i uspješnosti, među „Filmove koji su obilježili 2017. godinu“, svakako je potrebno uvrstiti i npr. sljedeća ostvarenja: drame, Bez ljubavi (Nelyubov) Andreja Zvjaginceva, u kojem dvoje supružnika u procesu grube rastave zapostave sina koji iznenada nestane, i 120 otkucaja u minuti (120 Beats Per Minute) Robina Campilla, u fokusu čijeg narativa je borba mladih aktivista za podizanje svijesti o AIDS-u, tokom 90-ih godina, savremenu romansu O tijelu i duši (Teströl és lélekröl) Ildiko Enyedi, s ljubavnom pričom smještenom u klaonici, psihološki horor/triler Majka! (Mother) Darrena Aronofskog, kao konkurencija Lanthimosu u izboru najšokantnijeg filma godine, crnu komediju Three Billboards Outside Ebbing, Missouri Martina McDonagha, koji će zasigurno pretvoditi 90. oskarovsku utrku, te iznimno zabavni horor Bježi (Get Out) Jordana Peelea, koji temu rasizma obrađuje na zastrašujući način. Kako je bilo kakav godišnji presjek filmova nemoguće napraviti bez dokumentarca, u ovome slučaju je neophodno spomenuti dva. Prvi je Scream For Me Sarajevo Tarik Hodžića i Jasenka Pašića kao emotivno i vrijedno ostvarenje o opsadi Sarajeva, te pobjednik ovogodišnjeg IDFA festivala, Druga strana svega Mile Turajlić, u kojem je kroz intimne razgovore majke Srbijanke (bivše članice Narodnog pokreta Otpor) i kćerke Mile Turajlić (rediteljice) predstavljena turbulentna historija savremene Srbije.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans