And So It Goes: Kritičarska prepucavanja u odbrani nečega novog

Piše: Sead Vegara

U CGI animiranom filmu Ratatouille, digitalnih lutkara iz Pixara, postoji gotovo savršen opis pozicije kritičara:

Rad kritičara je u toliko mnogo načina lagan. Rizikujemo veoma malo, a opet uživamo biti u poziciji da procjenjujemo tuđi rad. Toliko smo ponosni na negativnu kritiku, koju je istina zabavno pisati, a i čitati. Ali, gorka istina koju svi mi kritičari moramo prihvatiti jeste da je u velikoj shemi stvari prosječni dio 'smeća' vjerovatno značajniji od onoga kako ga naša kritika predstavlja. Ali, postoje vremena kada kritičar istinski riskira u pronalasku i odbrani nečega novog.

Neko će reći da je to odveć sladunjavo ili da je plošna režija, ali jednostavno nema razloga da kada ste već upoznati sa filmografijom reditelja Roba Reinera (When Harry Met Sally, The Bucket List) i scenarističkim radom Marka Andrusa (As Good As It Gets, Life As A House) imate očekivanja da ćete doživjeti neko transcendentalno iskustvo gledajući film And So It Goes.

Tako to ide; režija Rob Reiner; uloge: Michael Douglas, Diane Keaton, Sterling Jerins, Scott Shepherd; 2014. IMDb rejting: 5.8/10 Rotten Tomatoes rejting: 18%

Priča je to o čangrizavom udovcu, prodavaču nekretnina, Orenu Littleu (Michael Douglas) koji pokušava da završi posljednju prodaju i povuče se u mirovinu. Nimalo nije drag svojim komšijama u Little Shangri La zdanju od kojih posebno zanimanje ima za udovicu (Diane Keaton) koja u lokalnom kafiću nastoji da uspije kao pjevačica. Stvari se za Orena okrenu naopačke kada mu sin (Scott Shepherd), bivši narkoman, dovede svoju kćerku (Sterling Jerins), njegovu unuku za koju nije ni znao da postoji, na čuvanje.

Film And So It Goes je upravo sav u “feel good movie“ varijanti u kojoj ćete moći pronaći i neke korisne i poučne situacije. Dvoje glavnih glumaca, Douglas i Keatonova, su na izvjestan način u svojim performansama slični Jacku Nicholsonu i Helen Hunt iz filma As Good As It Gets, jer je i postavka same priče do određene mjere identična. Slobodno možemo reći da čine odličan glumački par i da svojim prepucavanjima i nadmudrivanjima u filmu daju razloga za smijeh.

Kritika je „sahranila“ Reinerov film govoreći da je riječ o nenadahnutom i besciljnom ostvarenju, ali nešto je tu tako simpatično da jednostavno treba imati obzira. A to nešto je scenarij, koji je odmjeren, precizan, pomalo razdragan i čangrizav u jednom (poput protagoniste Orena Littlea), sastavljen od predivno napisanih dijaloga i replika, koje je reditelj Rob Reiner upakovao u lijepu i simpatičnu “feel good movie“ varijantu. Baš da nakon lošeg dana i svih silnih sitničavosti ljudi sa kojima radite upriličite sebi sat i po vremena opuštanja pred ekranom televizora/kompjuterskog monitora, te zaboravite na nealgodnosti svakodnevnice.

Možda će nekome i zasmetati što u isti koš stavljam takav jedan film kao As Good As It Gets (jedan od mojih najdražih), koji je dokazano ostavio traga u historiji sedme umjetnosti (Nicholson i Huntova su osvojili Oscare za svoje uloge) sa filmom And So It Goes.

Stvar je u tome da je Andrus od 1991. i svog prvog scenarija za filma Late For Dinner, o dvojici zgubidana koji u šezdesetima budu zaleđeni i nakon 30 godina pokušavaju da, nakon odleđivanja, uđu u korak sa svijetom, preko već pomenutog As Good As It Gets (1997) pisao originalne scenarije samo sa (velikim) vremenskim razmacima; Life As A House je snimljen 2001, a pitanje je koliko se dugo scenarij „kuhao“ dok nije bio gotov. Očigledno je da Andrus ima svoj ritam rada i da ga holivudski moćnici ostavljaju na miru da sprema i piše sceanrije za filmove koji će uvijek imati publiku i kojima će se ta publika vraćati ponovo i iznova.   

Prethodna
Avengers: Infinity War - Gdje je puno baba kilava (ni)su djeca
Sljedeća
Black Panther: Subverzija s uvučenim kandžama