Piše: Sead Vegara

Zauvijek trebamo biti zahvalni reditelju Damienu Chazelleu na njegovom filmskom dragulju i oskarovcu La La Land iz 2016, kojim je učinio ono što rijetki holivudski filmaši uspiju postići za cijelu svoju karijeru. A to je stvoriti neutaživu želju za gledanjem istog filma stalno i iznova, gotovo uvijek otkrivši neki novi detalj. Upravo je čarolija Chazelleovog La La Landa takva da vas na svako opetovano gledanje zapanji svojim mnogostrukim zamaskiranim sličicama i hommageima bogatoj kinematografiji tvornice snova.

La La Land; režija: Damien Chazelle; uloge: Emma Stone, Ryan Gosling, J.K. Simmons, John Legend; 2016.

IMDb rejting: 8.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

S druge strane, mjuzikl kao primarni dio i romantična komedija u pozadini učinili su La La Land filmom koji će trajati i neće se lako zaboraviti. Koliko je to rom-com govori sama matrica i standaradna priča djevojka upoznaje momka, meet-cute momenat iz kojeg će se naravno razviti ljubav. Djevojka u pitanju je Mia (Emma Stone), kao aspirirajuća glumica (ono što je interesantno u vezi ove uloge Stone jeste da predstavlja upravo njenu istu ličnu priču o dolasku u Hollywood), koja radi kao barista i pokušava da uspije kao glumica dok ide iz audicije u audiciju. Bezuspješno. Momak je pak Sebastian (Ryan Gosling), jazz pijanista koji sanja da otvori vlastiti klub u kojem bi svirao ono što želi, a ne ono za što ga plaćaju da svira u restoranu, božićne klasike i otrcane melodije.

Dvojac će se sresti par puta, ona će biti zauzeta, ali mladi i osjećajni Sebastian probudiće u njoj želju da sredi svoj život i da krene dalje, što će rezultirati njihovom romansom. U jednoj sceni u filmu lik Ryana Goslinga će postaviti toliko tačnu tezu kojom će objasniti Hollywood: “Obožavaju sve, a ne vrednuju ništa!“. Reditelj Chazelle tvori i tka svoje kadrove i montažu upravo u stilu jazza u tako energičnom preklapanju detalja da predstavlja istinsku filmsku magiju.

Režiran sa tolikom pažnjom na svaki sitni detalj, sa u današnjem holivudskom filmu neviđenom posvećenošću za neprocjenjivom autentičnošću (originalnost je nepostojeća, rekao bi Jarmusch) La La Land u svoj svojoj svevelikoj ljepoti “Grada Zvijezda“, grada anđela za kojim svi potajno žude, nevjerovatno je sentimentalan i sanjalački toliko realističan da je jednostavno toliko brutalan (ali u ljepom smislu ako bi to tako moglo da se kaže).

Znalački iskonstruisana, napisana, odglumljena i s orkestriranom preciznošću snimljena priča djevojka upoznaje momka u formi mjuzikla u kojem za razliku od klasika žanra pjevanje i ples dolaze totalno spontano, bez pretjeranog forsiranja, već gotovo organski iz zadane situacije likovi započnu pjesmu i(li) ples, odaje prije svega ingenioznu scenarističko-rediteljsku zamisao Chazellea.

Gledanje filma La La Land predstavlja iskustvo poput slušanja sjajnog singla; znate da je čudesno od trenutka kad počne, a kad završi opet se vraćate na početak jer se zbog toga osjećate mlado i odraslo odjednom, i na licu vam se automatski pojavljuje smiješak.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje