Moja TV Flix videoteka: Django

Moja TV Flix videoteka: Django

Django Melodies; režija: Etienne Comar; uloge: Reda Kateb, Cécile de France, Bea Palya; 2017.

Pored jednog od najpopularnijih filmova u 21. stoljeću, naslova Odbjegli Django (2012) Quentina Tarantina, postoji i jedan francuski, nešto manje popularan i uspješan, ali svakako na svoj način zanimljiv i intrigantan. Riječ je o francuskom filmu Django, o jazz gitarističkom virtuozu koji je živio pod nacističkom vlašću, a koji je upravo zbog svoje teme, ali i izvrsnog soundtracka, otvorio 67. izdanje Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu.

Django je debitantsko djelo režisera Etienna Comara, inspirisano životnom pričom gitariste Djanga Reinhardta, i opisuje život romskog muzičara u Francuskoj pod nacističkom okupacijom u 1943. I pored činjenice da su brojni Romi proganjani i ubijani širom Evrope u nacističkim logorima smrti, Reinhardt je prvobitno vjerovao da ga porodica može spasiti. On je svirao svoju gitaru na rasprodanom koncertu u Parizu, uživajući u vlastitoj popularnosti. „Sloboda koju vam muzika pruža u složenim vremenima tema je ovog filma“, rekao je svojevremeno Comar.

Ipak, kako se priča razvija, nacistički pritisak na Reinhardta raste. On je odbio da ide na turneju u Njemačkoj kako bi služio nacističkoj propagandnoj mašineriji, ali je kasnije prisiljen da nastupa pred nacističkim oficirima u Njemačkoj. Romsko selo u koje je došao nakon što je napustio Pariz spaljeno je, i on na kraju bježi kako bi spasio vlastiti život, ostavljajući za sobom trudnu ženu i majku da bježe preko Alpi u Švicarsku.

“Nane! Nane!“ (na romskom jeziku “Brate!“) Ova reakcija Djanga Reinhardta na muziku Lousia Armstronga promijenila je historiju jazza. Prema ocjeni kritičara, najznačajniji gitarista svih vremena u svijet muzike uveo je novi stil – “ciganski jazz“. “Jazz me je osvojio, jer sam u njemu otkrio savršenstvo forme i instrumentalnu virtuoznost, kojima sam se uvijek divio u klasičnoj muzici, a kojih u popularnoj muzici nema.“ “Django“ je romska riječ i znači: biti budan, probuditi se. Reinhardtu je majka podarila ime na rođenju 23. januara 1910, u romskoj prikolici na nekom drumu u Belgiji.

Otac napušta porodicu u Djangovom dječačkom uzrastu. Već kao dvanaestogodišnjak, samouk, dječak virtuozno svira bendžo, a potom i gitaru tehnikom glasnog, jasnog i zvonkog stila. Zarađuje za život svirajući u plesnim dvoranama po Francuskoj. Godine 1928, u požaru u prikolici koji je nehotice izazvao, zadobija opekotine drugog stepena. Domali i mali prst na lijevoj ruci, stopljeni plamenom, ostaju mu paralisani. Opšte je mišljenje da više nikada neće moći da svira, no upornom vježbom uspijeva da se oporavi – svira na potpuno nov način izvodeći solo dionice sa dva prsta. Tridesetih godina on se u potpunosti posvećuje gitari. Selmer, akustična gitara sa šest žica, snažnog rezonantnog volumena i ekspresivnosti postaje i ostaje njegov omiljeni instrument. Tu počinje film.

Osim, njegove božanske muzike, ali i teškog života, film otkriva i prati i Djangov susret sa Stefanom Grappellijem, mladim briljantnim violinistom srodnih muzičkih interesovanja koji će trajno odrediti Djangov muzički stil. Njih dvojica su redovno nastupali zajedno, uživali u slavi, upoznavali žene, ali i mijenjali historiju muzike. Dok film počinje s veselom muzikom i razuzdanim plesom u pariškim noćnim klubovima, on završava s rekvijemom koji je komponovao Reinhardt i izvodio ga je prvi put nakon oslobađanja Francuske. Posvetio ga je svim Romima koje su ubili Nijemci.

“Django Melodies“ možete pogledati u Moja TV Flix videoteci

Prehodna
Moja TV Flix videoteka: Gavran
Sljedeća
Dokumentarni film "Svjetla Sarajeva" na Al Jazeeri Balkans