Filmofil objavljuje kritike filmova 11. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala
Piše: Maja Abadžija
“Nikad nisam vjerovao filmovima o filmu. Ushićivali su me, zanosili, inspirisali, ali sumnja je vrebala u prikrajku uma”. Ovom rečenicom počinje dugometražni dokumentarni Nefilm Rossa Lipmana, nadahnuti kino-esej o fascinantnoj historiji filmske avanture velikog Samuela Becketta. Poluironična opaska, skeptična prema mogućnosti filma da sagleda samog sebe, uvodi nas u naizmjenično melanholičnu i entuzijastičnu vožnju kroz pomno odabrane arhivske sekvence. Na bazi obimnog, izuzetno detaljnog istraživačkog rada, Lipman konstruira kompleksan, pripovjedno i analitički orijentiran “making of” Beckettova uratka, jednostavno (po nekima pretenciozno) naslovljenog Film, prateći sve faze njegove realizacije. Jasno povezuje Beckettov rad sa karijerama njegovih saradnika, među kojima povlašteno mjesto svakako zauzima legenda nijemog filma Buster Keaton, čiji život i djelo na iznenađujući način zrcale život i djelo samog Becketta. Već na početku nas razigrani, užurbani “čovjek sa kino-aparatom” uvodi u Film sa pretpostavkom da je u pitanju uistinu avangardni napor, eksperimentalno djelo komplikovane historije nastanka i problematične produkcije, te, konačno, razočaravajućeg rezultata.
Lipman nam predočava zadivljujuću, nikad ostvarenu mogućnost Beckettovog procvata u filmotvorca - naime, irski se pisac u nježnim godinama, kako saznajemo iz njegovog pisma drugu, usrdno obratio sovjetskoj filmskoj veličini Sergeju Eisensteinu sa željom da dođe kod njega ‘peći zanat’. Da li bismo ostali bez epohalne antidrame “Čekajući Godoa” da se Eisenstein udostojio odgovoriti revnosnom junoši? Sva sreća da je Beckett svoj davnašnji san pojurio u poodmakloj dobi već nakon što je pokorio svijet sa Godoom. I na filmskoj traci je uposlio svoj prepoznatljivi minimalizam, zasnovavši scenarij za Film na doslovnoj realizaciji filozofske ideje Beckettovog zemljaka Georgea Berkleya da “biti znači biti opažen” (essi est percipi).
“Rezultat je, u suštini, film potjere, najluđi ikad snimljen na traku“, pojašnjava Lipman, navodeći da su u središtu filma samo dva “junaka”: E (od eng. ‘eye’), što je sama kamera, te objekat, ili O, koji utjelovljuje Buster Keaton. Osnovna ‘radnja’ filma je zapravo težnja E da sustigne O – kamera proganja objekat, objekat pokušava da se sakrije. Možda najdojmljiviji od svih postupaka je susret kamere sa prolaznicima: kamera kadrira njihova lica, a ona se krive u nijemi krik užasa. To je „užas spoznaje samog sebe“, prepoznatljiva beketovska egzistencijalna zebnja. No iako je na početku sve slutilo na nepomućen uspjeh - entuzijazam, posvećenost, sjajna ekipa - lovorike su izostale, mišljenja su ostala (duboko) podijeljena među zbunjenim, zapanjenim teatarskim i filmskim kritičarima. Šta je krenulo po zlu?
Logistički i praktični problemi prije i tokom produkcije, nesigurnost, nepovjerenje, čak i tehnički amaterizam pojedinih članova ekipe (Becketta prije svih), te konačno, neprevodivost prvotne koncepcije u medij. Publika je podijelila mišljenje Bustera Keatona koji je više puta izrazio svoje potpuno nerazumijevanje cjelokupne ideje. Sam Beckett je djelu ‘presudio’ rekavši u svom duhu da je u pitanju “interesantan neuspjeh”. Iako naznačava moguće pravce tumačenja, Lipman mudro zaobilazi konačnu presudu. On ne insistira na zanatskim nedostacima Filma, iako njihovo prisustvo (već u naslovu) sugerira, nego daje dinamičan i detaljan uvid u kontekst nastajanja, ne propustivši da pronađe ključna izvorišta Beckettove ‘jednominutne’ filmske karijere u njegovoj intimnoj biografiji, kao i teatarskom i književnom radu, te da isprati nedaće koje su Film pratile u svim fazama - od idejnog začetka do premijere. Obilje informacija o Beckettovom stvaralaštvu, biografske crtice, fotosnimci bilježnica, izvodi iz prepiske, rekonstrukcija događanja - sve to omogućava gledaocu da samostalno donese odlično informiran sud, ne samo o značenju Filma, nego i o vrijednosti, ali i da se podsjeti zašto je - ako je - filmska umjetnost toliko važna za savremenog čovjeka.
