Piše: Nisad Selimović
Opsjednutost seksom, sa vremenim tehnologijama, društvenim mrežama i slijepom ljuborom koja dođe kao psoljedica svega navedenog očito je bio lajtmotiv mladom srbijanskom reditelju Pavlu Vučkoviću kada je pristupio pisanju scenarija i realizaciji svog dugmetražnog prvijenca "Panama". Film počinje scenom tverkanja (to je ono ultra popularno mrdanje dupetom gore dole, op.a.) u nekom bučnom beogradskom klubu i to prilično nagovještava čemu ćemo biti svjedoci u narednih stotinjak minuta. Seks prodaje, rekli bismo, ali u slučaju "Paname", vrlo teško. U centru pažnje je mlad svijet, što i jeste za pretpostaviti, studenti koji malo manje uče a malo se više provode. Muški ganjaju ženske a ženske se ne opiru previše. Jovan (Slaven Došlo) provodi ljeto sa svojim najboljim prijateljem Milanom (Miloš Pjevač), takmičući se ko će spavati (ovaj izraz shvatite vrlo opušteno) sa što više djevojaka. Prostog jezika ne manjka, na što smo i naučeni tokom godina kroz srbijansku kinemtografiju. Jedno veče Jovan upoznaje Maju (Jovana Stojiljković), koja je trebala biti samo još jedna recka na krevetu, ali naravno, kao u filmskoj priči, on će se zaljubiti u nju.
"Panama", Srbija; Režija: Pavle Vučković; Uloge: Slaven Došlo, Jovana Stojiljković, Miloš Pjevač; 2015.
Mladi Jovan se ubrzo nađe u golemom problemu - da li prihvatiti otvoreni tip veze sa Majom, koji je on sam predložio i s kojim je ona bila saglasna, ili nastaviti biti boj sa svojim najboljim prijateljem. Ispočetka to nije loše, ali kada kroz ekran svog računara počne dobijati sve nepotrebne informacije u životu, on u svojoj glavi sklapa virtualnu životnu realnost u kojoj Maja spava sa svakim koga sretne, dok on sirot pati od ljubavi. I onda odmah u slijedećoj sceni on ide sa drugom djevojkom da joj upozna roditelje... Sve ono što nam je početnik Vučković prikazao u "Panami", zaista i jeste tako. Mladost se u ovom modernom vremenu više uzda u virtualnu stvarnost nego u razgovor oči u oči, te tako i statusi veza sve više glase "It's complicated", a ne onako kako bi trebalo biti normalno - ili si u vezi ili nisi. Svi to vole ovih dana, i oslanjanje na "rezervu" često sruši i veze koje bi mogle biti vrlo uspješne. Suluda ljubomora za koju nikada nije imao opipljiv dokaz Jovana tjera da izgubi vezu sa stvarnim životom, te svoju vezu sa Majom čas ubija, čas reanimira.
Ali, nije Jovan jedini krivac u toj ljubavnoj priči punoj divljeg seksa, i Maja ima svojih aferima. Ona nikada nije potpuno jasna u svojim objašnjenjima, niti se trudi dati do znanja svom partneru da joj je stalo do njega, pa samim tim i u neku ruku provocira Jovanovo blesavo ponašanje. Opet, sve iz stvarnog života, gdje mladost naša ne zna više ni razgovarati ako to nije kroz neki chat ili messenger. A što se tiče filma, poetika ljubavi i grubost ljubomore na trenutke ima jasne obrise ovdje. Ali, problem je što "Panama" u suštini nema nikakav stvarni problem, nego je to priča bez završetka. Kroz dramaturške intervencije, upoznaćemo i neki crni BMW, nekog Bojana, nekog profesora koji nije baš čist, i svi oni, kao i mnoštvo drugih čvorića ostaće neotpetljani, da ne govorimo o tome da Bojan i Maja nisu nigdje nakon svršetka filma. Zašto je Vučković snimio film ostaje tako vrlo upitno. Da li je razlog neka životna frustracija koja često zna završiti intervencijom u umjetnosti, teško je znati. Stvar je u tome, znate, iako film može biti umjetnost, ovdje to ipak nije.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
