Ti si ništa dok ne uspiješ na međunarodnom nivou

Ti si ništa dok ne uspiješ na međunarodnom nivou

ja_sam_Zlatan1688396277.jpg Piše: Mirza Skenderagić

Posljednjih godina dokumentarni film dokazuje svoj komercijalni uspon, a redovno se govori i o pobjedama ovoga filmskoga roda na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima. Veliki doprinos trendu popularnosti dokumenarnog filma daju i ostvarenja o najvećim živim ili neživim sportskim ličnostima, pa su recimo samo 2015. godine snimljena tri dokumentarca o tada najboljim svjetskim fudbalerima – Messiju, Ronaldu i Ibrahimoviću, a gotovo svakodnevno se javljuju i sportski dokumentarni serijali, kao što je recimo najaktuelniji Megregor Zauvijek.

Kako postati Zlatan je švedski dokumentarac iz 2015. godine autora Fedrika i Magnusa Gerttena o najvažnijim danima fudbalske karijere Zlatana Ibrahimovića kao jednog od najboljih fudbalera svijeta svih vremena, koji je upravo objesio svoje kopačke o klin. Riječ je o arhivskom dokumentarcu koji Ibrahimovića prati od debija u timu Malmö 1999. godine, preko prelaska u Ajax, pa do njegovog potpisa za Juventus 2005. godine. Film otvaraju arhivski snimci putovanja vozom 20-godišnjeg Ibrahimovića i njegovog menadžera, iz Malmea u Amsterdam. Autori dokumentarca već u ovim početnim scenama predstavljaju Ibrahimovića kao stidljivog, uplašenog mladića, željnog slave i popularnosti, koji sam kreće u “novi svijet“, tragajući za boljim životom i polažući sve nade u svoj talenat.

Ipak, niti jedan životni put od dna do vrha nije jednostavan, i to ovaj dokumentarac još jednom pokazuje. Uporedo sa Zlatanovim prvim utakmicama u timu Malmea, autori kombinuju snimke njegovih početnih i krajnje konfliktnih godina u Ajaxu, kada je najbolji švedski igrač svih vremena, ili udarao protivničke igrače ili vrijeme provodio na klupi. Kao vezivno tkivo između dva segmenta Zlatanove karijere, braća Gertten koriste intervjue sa bivšim trenerima, saigračima, porodicom, npr. sa njegovim ocem Šefikom Ibrahimovićem, a koji otkrivaju konstantan pritisak s kojim se jedan mladi čovjek pokušavao izboriti.

Kroz objektivan i kranje iskren prikaz (povremeno i previše distanciran) ranih i kasnih formativnih godina talentovanog fudbalera, postepeno se nazire konačna verzija filmskog mozaika Kako postati Zlatan, koja će, negdje između redova, ponuditi i odgovor na pitanje; ko je zaista Zlatan Ibrahimović i predočiti koliko je zapravo teško postati najbolji na svijetu. Na kraju filmskog puta i konačnog dokazivanja na “međunarodnom nivou“, Zlatan se vraća u rodni Malmö, na svečani doček povodom otvaranja fudbalskog igrališta, namijenjenog svim onim dječacima koji sanjaju da jednog dana postanu poput njega – uspješni i vjerni sebi do kraja.

Kako se bližio kraj jedne velike karijere, objavljena je biografska knjiga “Ja sam Zlatan“, a 2021. godine je prema njoj snimljena i istoimena sportska drama švedskog reditelja Jensa Sjögrena, koja, zapravo donosi gotovo jednaku priču o fudbalskim počecima Zlatana Ibrahimovića i ostvarenju njegovog sna kada je s nepune 23 godine potpisao za Juventus. Iako je narativ ovoga filma fokusiran na gotovo isti životni period Zlatana Ibrahimovića kao i dokumentarni, tj. na onaj koji uključuje njegove tinejdžerske dane u Malmeu, igrani film Ja sam Zlatan donosi tek ponešto novoga i istinski bitnog o životu i karijeri popularnog Ibre. Tu se prije svega može govoriti o proširenoj slici njegovog odrastanja u porodici migranata i razvedenih roditelja, oca Šefika sklonog alkoholu te emocionalno udaljene majke Jurke, kao i o njegovom koketiranju sa kriminalom, s posebnim fokusom na Zlatanov prgavi karakter zbog kojeg je često bio kažnjavan, ali koji ga je naposlijetku i učinio jednim od najpopularnijih sportista svih vremena.

Ipak, kao i u slično postavljenom filmskom hitu Gol, ostavarenje sna u jednoj savremenoj sportskoj drami ide svojim uobičajenim narativnim putem, s jedne strane površno izgrađenim, a s druge pretjerano romantizovanim. Taj tok je zauvijek isti, siromašna porodica, talentovani sportista sa manom, ali čistih namjera i konačni uspjeh na velikoj sceni. Iako i film Ja sam Zlatan u svojoj narativnoj osnovi ima priču o siromašnom odbačenom dječaku kojeg fudbal spasi od kriminala i sa ulice dovede na teren, reditelj konačni trijumf uporno odlaže i veću pažnju pridaje razvoju Zlatana kao osobe, koji je svoj bijes prema drugim vršnjacima, bogatijim i sretnijim, preusmjerio na fudbalsku loptu.

Kada je u pitanju igrana verzija Zlatana Ibrahimovića, onda se zaista može govoriti o neadekvatnom izboru glumaca, i dok Granit Rušiti kao 17-godišnji Zlatan zaista na momente uspijeva uhvatiti srž Ibrahimovićeve prepoznatljive osobnosti izgrađene od drčnosti, bahatosti, ali i nevjerovatnog samopouzdanja, Dominik Anderson Bajraktari je, čini se, stvorio jednog sasvim novog, drugačijeg, ali istovremeno običnog buntovnika dječaka sa neponovljivim talentom. Također, primijetna je i određena razlika, ne samo u fizičkom izgledu glumaca, nego i u načinu njihove igre. U konačnici, sve ovo pada u vodu u poređenju sa jednim stvarnim, intimnim, spontanim, dokumentarnim razgovorom između Zlatana i njegovog oca koji osamnaestogodišnjem sinu kaže: “Ti si ništa dok ne uspiješ na međunarodnom nivou“, što pokazuje da je u fudbalskom, pa i u sportskom filmskom svijetu, dokumentarni rod i dalje simbol istine.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a

Prehodna
Digitalni lutkari iz Pixara nisu izgubili svoj magični dodir
Sljedeća
Never Forget: Filmovi o Srebrenici