Piše: Edin Čusto
Film koji je otvorio takmičarsku sekciju Perspektive Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, posvećenu debitantskim dugometražnim filmovima, kroz dva sata trajanja postavlja jednostavno pitanje: u vremenu prije savremenih i institucionaliziranih načina potvrđivanja identiteta, kako rodnom selu dokazati ko ste nakon 14 godina izbivanja? Smješten na osamljeni otok u Sjevernom moru, nadomak njemačke obale, Trial of Hein (Heinovo suđenje, 2026) vraća nas u 19. stoljeće i prati Heina pri povratku u malu, zatvorenu zajednicu koja ga više ne prepoznaje. Majka mu je bolesna i živi s demencijom, sestra je bila tek dijete kada je otišao, a njegov najbolji prijatelj tvrdi da čovjek koji se vratio nije Hein.
Heinovo suđenje; režija: Kai Stänicke; uloge: Paul Boche, Philip Froissant, Emilia Schüle; 2026.
IMDb rejting: 7.5/10
Da bi utvrdilo ko je zapravo, seosko vodstvo organizira trodnevno suđenje tokom kojeg Hein mora dokazati da je on zaista čovjek za kojeg se predstavlja. Suđenje je strukturirano oko tri događaja kojih se Hein mora prisjetiti, a njihov tok potom na sudu moraju potvrditi i drugi seljani kao svjedoci. Zanimljivo je da režiser i scenarista Kai Stänicke selo zamišlja gotovo potemkinski: sačinjavaju ga tek prednji zidovi, dok su domovi i njihov namještaj ostavljeni otvorenim pogledu. Česti kadrovi iz ptičije perspektive dodatno naglašavaju tu artificijelnost prostora, ali i izolovanost sela koje ovisi o ribarstvu i koje je uronjeno u paletu gotovo neprekinutog sivila, vjetra i hladnoće. Rješenje priziva Dogville Larsa von Triera, na koji se Stänicke i sam poziva kao na inspiraciju, kako bi naglasio ljudsku sklonost vjerovanju u priče čak i onda kada njihova konstrukcija ostaje vidljivo ogoljena.
Trial of Hein će zasigurno rezonirati s emigrantima i povratnicima iz raznih krajeva svijeta, kako zbog svojih gotovo odisejskih tema, tako i zbog filozofskih promišljanja o prirodi sjećanja i njegovoj nepouzdanosti. Međutim, jedna od mana Stänickeovog prvijenca jesu dijalektalni anakronizmi, utoliko očitiji što se i gledalac s vrlo skromnim znanjem njemačkog može zateći kako bez poteškoća razaznaje dobar dio dijaloga.
Ideja da postojimo u onoliko verzija koliko nas ljudi poznaje u filmu služi i kao lekcija o percepciji i kao opomena da pripadanje zajednicama u kojima smo stasali nije uvijek neupitno. Dovoljna je seoska priredba prerušena u sud, vođena predrasudama onih u čiji kalup nismo stali, pa da i ono što smo smatrali svojim mjestom bude dovedeno u pitanje. Kai Stänicke ovim se filmom potvrđuje kao režiser jedinstvene vizije, čiji budući rad svakako vrijedi pratiti. Ono što Trial of Hein na kraju ostavlja za sobom jeste pitanje: ako neko tokom mladosti živi laž, šta se zapravo baštini u sjećanje, istina potisnuta ispod laži ili laž koja je s vremenom postala istina?
