Piše: Marinela Domančić
Prvo dugometražno filmsko ostvarenje Yugo Florida, srbijanskog redatelja Vladimira Tagića, očekivalo se s nestrpljenjem. Najširoj publici poznat po televizijskim uspješnicama Sablja, Jutro će promeniti sve i Nečista krv, u kojima je blisko surađivao sa koredateljem Goranom Stankovićem, Tagić je u svom filmskom prvijencu mnogo toga htio. Mnogo je i postigao. Okosnica priče je zasnovana na osobnom iskustvu iz kojeg je, uz pomoć scenariste Milana Ramšaka Markovića, filtrirao dijelove od preintimnog značaja od onih koji su radili za dobrobit filma.
Yugo Florida; režija: Vladimir Tagić; uloge: Andrija Kuzmanović, Nikola Pejaković; 2025.
Posebna pažnja poklonjena je glavnim glumcima koji su selektirani tako da im se uloge uveliko razikuju od svega što o njima znamo. Tako je šarmantnom ekstravertu Andriji Kuzmanoviću pripala uloga introvertnog, usamljenog luzera Zorana koji se prečesto petlja u pogrešnim potezima. Andrija se za ovu ulogu i fizički transformirao - ošišao se, zapustio bradicu, smršao, pogrbio se u ramenima, svoj široki osmijeh ostavio kod kuće i utonuo u mračne dubine lika čija se previranja odvijaju iznutra.
U posljednjoj etapi leukemijom poharanog života, Zoran pruža ruku umirućem ocu Vesi kojeg maestralno portretira Nikola Pejaković. Dok je Zoran lišen svakog šarma, Vesa ga ima u neograničenim količinama. On cijelog života laže, vodi dvostruki život, žene mu jedu iz ruke i čini se da baš svi oko njega rade tačno ono što Vesa želi. Submisivni, odavno otuđeni sin, dominantnog oca bukvalo nosi na leđima i ćutke se povinuje svakom njegovom hiru. Prejak glumački tandem apsolutno nosi film i njegove su interakcije bolno uvjerljive.
Scene u izdanđalom vozilu marke Yugo Florida, i u vezi s njim, koje filmu daju road pečat, protkane su finom dozom balkanštine i karakterističnog humora. Automobil čije ime spaja nespojive geografske pojmove za oca predstavlja nenadomjestivu relikviju koje se ne želi riješiti. Na višoj razini, taj krš koji nekim čudom ipak funkcionira metafora je života koji teče, koji ipak vozi iako pun apsurda, jogunaste nepredvidivosti i nelogičnosti.
Lajtmotiv samoće i usamljenosti je sveprisutan i ne karakterizira samo likove koji su veći dio filma ispred kamere. I epizodni likovi, od sudionice reality emisije čiji je Zoran noćni snimatelj, preko bivše ljubavi, majke, očeve ljubavnice, polusestre, cimera, da ne otkrivamo baš cijeli spektar koji ćete, sigurno, htjeti upoznati u kinu – svi nose breme neispunjenosti i potrebe za zbližavanjem, za toplim dodirom, za pripadanjem i razumijevanjem.
Motiv gubitka prepliće se sa glavnim motivom i tu je da nam u lice baci one trenutke kada preminulu osobu primijetimo u okom okrznutim sitnicama – naočalama za čitanje ostavljenim na stolu, ispisanoj ceduljici, fotografiji u novčaniku, pogužvanom komadu garderobe spuštenom na stolicu, nedovršenoj škrabotini na karo-papiru... Po suzama koje se same skupe u očima ili po čvoru svezanom u stomaku prepoznat ćete ono univerzalno i zajedničko – prazninu koju ostavlja odlazak najbližih.
Film Yugo Florida premijerno je prikazan na 31. Sarajevo Film Festivalu. Jutarnja, novinarska projekcija bila je krcata. O svečanoj, večernjoj, da i ne govorimo. Andrija Kuzmanović nagrađen je Srcem Sarajeva za najboljeg glumca. Velika očekivanja su u velikoj mjeri ispunjena. Nadamo da ćemo ovo vrijedno ostvarenje što prije gledati u redovnoj kino-distribuciji.
