Zločin se vidi kad postane dijelom prošlosti: “Zona interesa“

Zločin se vidi kad postane dijelom prošlosti: “Zona interesa“

Piše: Mirza Skenderagić

“Svi naši izbori su napravljeni da odražavaju i suoče nas u sadašnjosti, da ne kažemo pogledajte što su tada činili, nego što to svi radimo sada. Naš film pokazuje gdje vodi dehumanizacija u svom najgorem obliku. Ona je oblikovala svu našu prošlost i sadašnjost“, rekao je reditelj filma Zona interesa, Jonathan Glazer, prilikom preuzimanja jednog od dva osvojena Oscara za najbolji strani film na 96. dodjeli u Los Angelesu. Film koji je nastao u produkciji Velike Britanije, a snimljen je na njemačkom jeziku i na osnovu istoimenog romana, osvojio je još i Oscara za najbolji zvuk, što i jeste najvažniji element u Glazerovom rediteljskom konceptu, i zbog čega se za gledanje ovoga ostvarenja preporučuje kino-dvorana, jer je u suprotnom doživljaj barem duplo slabiji. 

Dakle, do sada je snimljeno mnoštvo filmova o holokaustu i nacističkim zločinima, od dokumentarca Shoah, kao najvažnijeg, preko patetične Šindlerove liste koja završi trijumfom uprkos istrebljenju preko šest miliona Jevreja, pa do eksploatacijskog naslova Nemilosrdni gadovi Quentina Tarantina. I iako djeluje da je o holokaustu ili ispravnije u Shoah, već sve rečeno, svako malo se pojavi djelo koje ponudi neku novu perspektivu na pojam nacističkog zločina. Sada, u filmu Zona interesa, Glazer po prvi put donosi prikaz života jedne nacističke porodice, odnosno prikaz svakodnevnice u domaćinstvu, a same zločine ostavljajući sa druge strane zida, doslovnog betonskog i onoga filmskog.

Tik do tog zida iza kojeg je logor, a uprkos ratnom stanju, u velikoj kući i rajskom vrtu, sa svojom porodicom, suprugom Hedwig (Sandra Huller) i djecom, komandant logora Rudolf Höss (Christian Friedel) čini sve da izgradi život iz snova u Aušvicu. I u tome oni gotovo da uspijevaju, jer slike koje reditelj stvara iz njihovih života, kao što su piknik pored rijeke, roštilj u dvorištu, popodnevno čitanje, a koje su snimljene sa distancom u srednjim planovima ili polutotalima, te dužim statičnim kadrovima, djeluju idilično i spokojno. Ipak, nešto ne dopušta da životna bajka ove porodice zaživi u potpunosti, a to nešto je uporni zvuk koji dopire iz off-a, tj. iza visokih zidina.

Jer, ako se pogled može skrenuti od dima iz lokomotive koji povremeno proviruje iznad zidina, a koji označava dovođenje nove grupe Jevreja za paljenje u novoizgrađenim pećima, uporno brujanje koje ukazuje na vreli plamen od 1.000 stepeni, idilu pretvara u užas i nemoguće ga je ignorisati. Iako će se s vremenom graja djece iz raja gotovo stopiti sa urlicima iz pakla u susjedstvu, posljedice nepoznatog užasa zvuka će se postepeno probijati u sliku, i to otkrivajući se u detaljima, trenucima, kao što je recimo kadar u kojem se djeca igraju sa zlatnim ljudskim zubima ili npr. dječja lobanja koju Höss slučajno napipa u rijeci iz koje je pecao, a u kojoj se upravo igraju njegova djeca.

Iako će njihovo detaljno i agresivno kupanje, uspjeti saprati zločin za njihovih tijela i pomoći im da bezbrižno trčkaraju po kući i dvorištu, jedan trenutak će ipak poslužiti kao dokaz za nesvjesnu dječju empatijsku spoznaju, u sceni kada njemački dječak iz svoje sobe čuje streljanje Jevreja koji se tukao zbog jabuke, i kada, nastavljajući da se igra uplašeno, izgovori: “Nemoj to više raditi“. Upravo ovaj trenutak će poslužiti kao nagovještaj konačne spoznaje zla, koja će stići i ravnodušnog ali očigledno nesretnog Rudolfa, oboljelog i odbačenog od žene, koja u ovome slučaju predstavlja potpuni odraz ideje dehumanizacije čovjeka. Bez obzira što reditelj scene u kojima djevojka sugestivno nazvana Glumica, skriva jabuke za Jevreje, reditelj ostavlja u negativu, ne dozvoljavajući im da postanu film, a tako niti realnost, šum koji podsjeća na podrigivanje čudovišta, uskoro će preći iz negativa u sliku, jednako kao što će krvavo i vatreno crvena boja cvijeća u potpunosti preuzeti ekran.

Ono što se može izdvojiti kao boljka ovoga filma, jeste da je ideja njegovog tematskog koncepta metafore o zoni interesa, koju svaki čovjek kreira za sebe, i koja može postojati i tik pokraj pakla, jasna od samog početka i da je kao takva nepromjenjiva do samoga kraja, a koja uopšteno donosi priču o nacističkoj porodici koja živi pokraj logora u Aušvicu i nastoji u potpunosti ignorisati ljudsko istrebljenje. Ipak, na samom kraju, kada Rudolf povrati silazeći niz stepenice, a zatim pogleda u stranu, tj. izvan svoje zone interesa, reditelj na njegov pogled ubacuje sekvencu iz sadašnjosti, u kojoj radnice čiste i spremaju Muzej holokausta u Aušvicu. On u tom trenutku postaje običan čovjek koji zločin vidi tek kad on postane dijelom prošlosti, dok isti ili vrši ili ignoriše u sadašnjosti. Zar, to upravo sada ne čini i cijeli svijet. 

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a

Prethodna
Veljko Bulajić: Reditelj kojem je Picasso naslikao plakat za film
Sljedeća
26. filmski festival “Diagonale 2024“: U znaku debitanata