Piše: Lejla Panjeta

F. W. Murnauov Nosferatu, iz 1922. godine, predstavlja ključno djelo u historiji filma, a smatra se pionirom horor žanra. U Nosferatuu, grof Orlok personificira Jungovu sjenu. To je koncept koji se odnosi na nesvjesni dio ličnosti sa kojim se svjesni ego ne identificira. Ova projekcija često rezultira atributima poput skrivenih želja i negativnosti koje društvo obično smatra nepoželjnim. Orlokov groteskni izgled i grabežljiva priroda simboliziraju mračne aspekte čovječanstva koje pojedinci radije potiskuju. Orlokove kasnije interakcije s drugim likovima služe kao ogledalo koje odražava njihove vlastite skrivene strahove i potisnute želje. Suština sjene u Nosferatuu postaje očigledna dok se likovi suočavaju s Orlokom, a time i sa svojim vlastitim fragmentiranim identitetima.

Film je produciran tokom Vajmarske Republike, perioda obilježenog društvenim nemirima i moralnim haosom nakon Prvog svjetskog rata. Nosferatu predstavlja duh straha i neizvjesnosti. Likovi se ne bore samo sa doslovnim vampirom, već i sa svojim unutrašnjim tjeskobama. Sjena se manifestuje u njihovom strahu od nepoznatog, posebno predstavljenog kugom koju Orlok donosi sa sobom dok uništava grad Wisborg. U tom smislu, Murnauov film služi kao alegorija za kolektivnu psihu društva koje se bori sa posljedicama rata i prijetećom bolesti.

Murnauovo vizualno pripovijedanje dodatno naglašava sukob između svijesti i nesvjesnog. Oštri kontrasti između svjetla i sjene kroz cijeli film stvaraju uznemirujuću atmosferu. Upotreba chiaroscuro rasvjete pojačava prisustvo Orloka, čineći da se on nadvija nad životom i da je nezemaljski. Ova vizuelna jukstapozicija simbolizuje vječnu borbu unutar ljudskih bića između njihovih svjesnih želja za dobrotom i zastrašujućih impulsa njihovih sjena. Orlok se pojavljuje ne samo kao predator već i kao žrtva svojih iskonskih poriva, što ga čini složenom figurom u narativu. Njegovo postojanje postavlja pitanje da li čovječanstvo ikada zaista može pobjeći od svojih najmračnijih instinkta.

Pored Murnaua, Vampyr Carla Theodora Dreyera i Kabinet dr. Caligarija Roberta Wienea također se mogu smatrati djelima koja se bave spektrom ljudske psihe u hororu. Oba filma, poput Nosferatua, koriste svoje narativne i stilske elemente kako bi istražili psihološke dimenzije karakteristične za sjenu. Dreyerova upotreba vizuelnog jezika nalik snu odražava Jungovo istraživanje nesvjesnog, dok Wieneov ekspresionistički stil predstavlja emocionalnu turbulenciju koja prevladava unutar sjene. Alfred Hitchcockov film Psycho poznat je ne samo po svojoj inovativnoj narativnoj strukturi i zapanjujućoj fotografiji, već i kao duboko istraživanje ljudske psihe. Film artikulira fundamentalne teme identiteta, krivnje i represije, uz istraživanje Jungove psihologije, posebno koncepta sjene.

Psycho je izašao 1960. godine, osvojivši publiku svojim smjelim pristupom hororu i žanru psihološke drame. U to vrijeme, društvene norme diktirale su stroge granice u pogledu prikaza, posebno u vezi s nasiljem i seksualnošću. Hitchcock je, uprkos tim ograničenjima, stvorio narativ koji je ne samo užasavao gledatelje, već je i poticao introspekciju njihovih najdubljih strahova i želja. U ovom kontekstu, Jungov koncept sjene pojavljuje se kao ključni objektiv kroz koji se tumači film Psycho. Sjena predstavlja nesvjesni dio bića koji sadrži potisnute slabosti, želje i instinkte. Hitchcock pedantno koristi ovaj Jungov okvir kako bi prikazao složenu interakciju između svijetlih i tamnih aspekata ljudske prirode. Ne samo u narativu, već i u vizuelnom jeziku i igri svjetla i tame.

Lik Normana Batesa služi kao snažno utjelovljenje sjene. Njegova dualnost se jasno otkriva kroz interakcije s Marion Crane, koja posjećuje Batesov osamljeni motel nad kojim bdije gotička kuća njegove majke. U početku predstavljen kao nespretna i plašljiva figura, Bates postepeno otkriva mračniji, zlokobniji identitet. Ova transformacija ilustruje opasnost potiskivanja vlastite sjene. Kod Batesa, potisnuti aspekti ličnosti se nasilno manifestuju kada se isprovociraju, što dovodi do tragičnih posljedica. Marion predstavlja arhetipsku projekciju društvenih normi, pokušavajući pobjeći od vlastitih ograničenja kroz interakciju s Batesom, da bi dočekala svoju propast u rukama njegove sjene koja je zapravo njegova dvostruka ličnost majke koju je ubio i preparirao.

Korištenje fotografije i montaže u filmu Psycho pojačava napetost koja okružuje motiv sjene. Hitchcock koristi inovativne tehnike kamere, poput krupnih planova i osvjetljenja sa visokim kontrastom, kako bi ilustrovao unutrašnji preokret Batesa i Marion. Poznata scena tuširanja koristi brze rezove i ekstremne krupne planove kako bi dezorijentisala gledaoca i izazvala užasavajuću reakciju. Ova nagla promjena u filmskom jeziku dovodi u pitanje tradicionalne narativne forme, prisiljavajući publiku da se suoči sa vlastitim strahovima i nelagodom. Kršeći kodekse klasične kinematografije, Hitchcock poziva gledaoca da se suoči sa vlastitim strahovima i sjenama.

Suprotnosti Batesa i Marion predstavljaju dualnosti u ljudskoj psihi. Marion, u početku prikazana kao nezavisna žena koja traži oslobođenje, nenamjerno utjelovljuje potisnute strahove kada se suoči s Batesom. Njeni postupci ističu borbu društva s normama u vezi sa željom i kontrolom. Dok se Marion nosi sa vlastitim strahovima, Bates predstavlja krajnju posljedicu društvene represije, ilustrujući kako se sjena može nasilno pojaviti kada se ignoriše. Ova dinamika je dubok komentar na ljudsko stanje, naglašavajući potrebu integriranja sjene kako bi se postigla psihička ravnoteža.

Odnos između filma Psycho i njegove publike ključan je za razumijevanje trajnog utjecaja filma na publiku. Psycho postaje ogledalo koje odražava unutrašnji nemir svojih gledalaca. Ovo iskustvo pozicionira Hitchcocka kao pionira u korištenju filmskog jezika za svjesno manipulisanje psihološkom nelagodom. Psycho ostaje relevantan decenijama nakon premijere, zahvaljujući svom utjecaju i na film i na psihološki diskurs. Film je inspirirao bezbrojne filmske stvaraoce, od Briana De Palme do Davida Lyncha, a svaki od njih istražuje teme identiteta i jezivog. Savremena kinematografija nastavlja se boriti sa sličnim motivima, često odražavajući društvene tjeskobe oko sebe i drugog. Filmovi poput Black Swan i Hereditary odražavaju teme iz filma Psycho, naglašavajući složenost ljudske psihologije i posljedice ignorisanja mračnih aspekata identiteta. Sjena je bitna komponenta razvoja likova koja se koristi u pojačavanju narativne napetosti i emocija. Hitchcockov Psycho predstavlja fundamentalno djelo koje na brilijantan način isprepliće koncepte Jungove sjene i filmskog jezika. Inovativna upotreba kinematografije, narativne strukture, svjetla i tame u filmu nastavlja vršiti uticaj na savremene filmske stvaraoce izazivajući razmišljanje o prirodi identiteta.

Posljednjih godina, teoretičari su ispitivali kako filmovi koji obuhvataju horor trope prate društvena pitanja, često pojačavajući sjenu kroz narativ i karakterizaciju. Publika se sve više identificira s likovima koji utjelovljuju sjenu, što dovodi do kritičkog preispitivanja moralnih dualnosti u društvenim kontekstima. Identifikacija sa sjenom na velikom platnu može biti ljekovita, ukoliko ostaje na nivou voajerizma. Kulturne implikacije sjene protežu se i na svijet kojim dominiraju društveni mediji i javne ličnosti, u kome sjena ostaje relevantna. S porastom digitalnih platformi i globalnih narativa, publici se predstavljaju različite perspektive o ličnim i kolektivnim strahovima. Novi žanrovi poput psiholoških trilera često se bave zamršenostima ljudske psihe, osvjetljavajući pitanja mentalnog zdravlja, traume i neizrečenih strahova koji leže u njoj. Filmski umjetnici nastavljaju istraživati ​​teme identiteta, represije i društvenog straha, naglašavajući da umjetnost oponaša život. No, šta kada život počne da oponaša umjetnost? Specijalno, kada filmske sjene izađu na svjetlo?

Nosferatu i Psycho predstavljaju filmsko ispitivanje Jungove sjene i njenih implikacija unutar ljudske psihe. Kroz lik grofa Orloka, Murnau istražuje suprotstavljanje svjetla i tame ne samo u fizičkom smislu, već i u psihološkom. Film odražava šire društvene strahove svog vremena, a istovremeno odjekuje kod savremene publike koja se bori sa svojim unutrašnjim sjenama, baš kao i Psycho. Kako dijalog o mentalnom zdravlju i psihološkim složenostima napreduje, naslijeđe filmova poput Nosferatua i filma Psycho nesumnjivo će nastaviti inspirisati rasprave o prirodi čovječanstva, borbama identiteta i vječnoj borbi protiv sjena koje obitavaju u svima nama.

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.