“Cancel kultura“: Politička korektnost u svijetu filma i TV-a

“Cancel kultura“: Politička korektnost u svijetu filma i TV-a

Piše: Marko Njegić

Politička korektnost i takozvana "cancel culture" (kultura otkazivanja) kao njezino trenutačno najjače oružje uzimaju sve više maha u posljednje vrijeme u svijetu kinematografije i televizije, gušeći slobodu umjetnosti. Unatrag desetak dana animirani lik Pepe Le Tvor izbačen je iz nadolazećeg nastavka poluigranog-poluanimiranog hita Space Jam zato što, sagledan današnjim očima, ispada seksualni zlostavljač i vrebač zbog "agresivnog" udvaranja onoj crnoj maci koja s bijelom prugom nalikuje tvorici. Ali, to nije sve: Pepe je prema nekima "normalizirao kulturu silovanja", premda je dvojbeno da je netko dobio "nadahnuće" za takvo što gledajući crtić Warner Brosa. Do početka prikazivanja Space Jam 2 možda iz filma bude izbačen i Kojot ako netko krivo pročita njegovo naganjanje Ptice Trkačice.

Sreća da Tom i Jerry u novom kinohitu, za razliku od starih crtića, nemaju crnu "gazdaricu" u odori kućne pomoćnice kojoj nikad ne vidimo lice jer bi film možda bio cenzuriran. Ovako možda samo cenzorsku "buletu" plate nekadašnji crtići kad se netko dosjeti da bi tamnoputi ljudski lik mogao sugerirati stereotip da su crnci bili posluga, kao u monumentalnom melodramskom spektaklu Zameo ih vjetar.

'Romantiziranje ropstva'

Još uvijek najveći kinohit svih vremena ako se uračuna inflacija prošloga ljeta je u, istina, osjetljivom američkom trenutku (nemiri nakon smrti Georgea Floyda) skinut sa streaming servisa HBO Max uz cenzorsko objašnjenje da "romantizira ropstvo", iako će gotovo većini gledatelja u kontekstu filma prije pasti na pamet romansa Rhetta Butlera i Scarlett O'Hare (Clark Gable, Vivien Leigh) kao njegovo srce. S jedne strane, postupci kao na primjeru Gone With The Wind podižu svijest javnosti u vezi s rasizmom, ali, s druge, film Victora Fleminga bio je produkt svoga (prošlog) vremena i mora ga se staviti u kontekst povijesti koja se treba interpretirati, nipošto cenzurirati, kamoli brisati, odnosno iz nje se može učiti da se dobije zalog za budućnost.

Pitanje je ako se "cancel kultura" totalno cenzorski povampiri, što li će onda ostati od povijesti kao takve u kulturi i umjetnosti s obzirom da dosta toga filmskog, serijskog i glazbenog iz današnje perspektive može djelovati ili se smatrati uvredljivim na ovaj/onaj način jer ne odgovara kulturnim običajima modernog vremena. Odnosno, već djeluje. "Disclaimer" upozorenja sve se češće stavljaju na špicu ispred klasičnih filmova, ali i Disneyjevih crtića (problematične vrane s afroameričkim naglaskom u Dumbu), tipa: "Ovaj program sadrži negativno predstavljanje i/ili nekorektan odnos prema ljudima i kulturama. Ti stereotipi su bili pogrešni tad, kao što su pogrešni i danas."

To je svakako bolja opcija od cenzuriranja i skidanja s programa ili "zaključavanja" za gledanje, kamoli izbacivanja scena. Pod mikroskop zbog osjetljivog, nedovoljno politički korektnog sadržaja za današnje vrijeme stavljeni su, tako, romantična komedija Doručak kod Tiffanyja Blakea Edwardsa s Audrey Hepburn i Mickeyjem Rooneyjem u ulozi stereotipna Azijata te vestern-mjuzikl Stanleyja Donena Seven Brides for Seven Brothers zbog "muške dominacije", tj. scene kad braća otimaju supruge. Tu je i Hitchcockov horor Psiho zbog tretmana transrodnih osoba na temelju monstruoznog, mentalno bolesnog negativca koji se odijeva u ženu, k tome vlastitu majku. Tom analogijom, pod mikroskop možda dođe i Wilderova komedija Neki to vole vruće, u kojoj se Jack Lemmon i Tony Curtis preoblače u žene, kao i Tootsie Sydneyja Pollacka s Dustinom Hoffmanom.

Komedije na nišanu

Komedije su osobito na nišanu i samo čekaju na cenzuru zbog politički nekorektnog humora, a neke stare se danas ne bi mogle snimiti, kao parodija Vruća sedla Mela Brooksa u kojoj je više puta izgovorena riječ na "n" ("nigger"/crnčuga), čak ni novije, recimo Tropska grmljavina sa sjajnim Robertom Downeyjem Jr-om u ulozi crnca. "Postali smo bedasto politički korektni. Politička korektnost preuzima sve i oslabljuje društvo", izjavio je Brooks prije nekoliko godina, dok sve ovo još nije uzelo toliko maha da se navodno propituje i koje bi baze iz Prijatelja danas bile uvredljive. Tko zna bi li, u kontekstu riječi na "n", Tarantino danas mogao snimiti neke svoje ranije filmove, a nema šanse da bi neuništivi akcijski junak Bruce Willis mogao držati tablu "mrzim crnce" u Umri muški 3. I Clint Eastwood teško da bi danas mogao odigrati ratnog veterana u Gran Torinu, politički nekorektnog prema Korejcima.

Ako se nastavi u ovom smjeru, na meti se (zbog seksizma) može naći i legendarni akcijski heroj James Bond, odnosno njegovi filmovi iz šezdesetih i sedamdesetih sa Seanom Conneryjem i Rogerom Mooreom. Što bi Bond bio bez svojih "one-linera", makar neki od njih danas, u #MeToo eri, zvučali neprimjereno? Kad smo kod Bonda, politička korektnost u paketu s diverzitetom mogla bi na mjesto Daniela Craiga postaviti ženu, i to tamnoputu, zbog čega je u novom filmu Za smrt nema vremena uveden lik agentice 00 Nomi (Lashana Lynch). U modi su ionako filmovi i serije koji resetiraju poznate filmske/serijske brendove mijenjajući spol njihovim više ili manje ikoničnim protagonistima (Istjerivači duhova, Oceanovih 8, Equalizer...).

Jednako tako, u modi su i filmovi i serije u kojima se strogo pazi na to da se u centru pažnje nalaze likovi ženskog spola i različite boje kože, kao na primjeru posljednje trilogije iz serijala Ratovi zvijezda. Nema tome dugo da je objavljena vijest kako će filmovi u utrci za Oscara idućih godina morati ispuniti kriterije "poštovanja različitosti društva" u svrhu borbe protiv diskriminacije i poticanja ravnopravne zastupljenosti žena, pripadnika rasnih ili etničkih skupina/manjina, pripadnika LGBTQ+ zajednice i invalida.

Naravno, to je hvalevrijedna gesta, ali postoji opasnost da se u zadovoljavanju političke korektnosti i diverziteta zakinu zasluženi nominenti (ili osvajači nagrade), što su pokazale friške BAFTA-ine nominacije koje, na primjer, nisu dobili veliki režiser David Fincher (Mank) i nikad bolja glumica Carey Mulligan (Djevojka koja obećava). Spominjući Mulligan, Međunarodna udruga filmskih kritičara FIPRESCI prenijela je nedavno reakciju američkog Nacionalnog društva filmskih kritičara na to što je časopis "Variety" objavio ispriku za kritiku Promising Young Woman iz pera Dennisa Harveyja, koji je napisao osvrt prije godinu dana, nakon premijere filma na Sundanceu.

Krajem 2020., kad je počela sezona nagrada, glumica Djevojke koja obećava se u profilu za "New York Times" u duhu #MeToo pokreta osvrnula na jedan dio spomenutog teksta i na vrhu Harveyjeve kritike je potom osvanula urednička isprika glumici uz ogradu kako "Variety" žali zbog "neosjetljivog jezika i insinuacija koji su minimalizirali glumičinu smionu ulogu". A kritika je, da stvar bude gora, bila pozitivna na račun filma i Mulligan. Što bi tek bilo da je negativna?

Nadia Cvitanović, glumica: Bojim se da će doći dan kad će Pythonovci biti ‘cancelirani‘

Politička korektnost u svojoj biti podrazumijeva zaštitu, prava, slobode i dostojanstva, ali to se gubi sredstvima isključivanja. Ako jednu skupinu isključimo to stvara novu skupinu kojoj su ukinuta prava, sloboda, dostojanstvo i zaštita. Čini se kao beskonačna petlja i koncept koji je, sam po sebi, kontradiktoran, a rješenja su površinska, kratrotrajna i kozmetička.

Mislim, također, da stvaraju iluziju pravednosti i da se koriste samo kako bi se izbjeglo dublje bavljenje problematikom nejednakosti. Nejednakost je problem star tisućama godina i zbog toga se rodna, rasna, vjerska, seksualna, socijalna i ekonomska nejednakost neće zaustaviti jednim i jednostavnim potezom ukidanja crtića i/ili filma.

"Cancel culture" neće riješiti problem nejednakosti, već će stvoriti veće podjele i animozitete, a pri tome je licemjeran, nasilan i destruktivan proces koji ostavlja dojam da je ideja jednakosti utopija. Vjerujem u jednakost, ali mislim da ćemo je postići nekim drugim sredstvima prema odgovornosti.

Umjetnici ne mogu biti politički korektni, mi moramo iskreno prikazati društvene bolesti i ljudske slabosti. U našem stvaranju najbitniji je kontekst jer kontekst će otkriti pravu prirodu i djela i umjetnika. Komedija je žanr koji će najviše biti oštećen u daljnjem "cancel culture" okruženju zato jer je politička korektnost smrt za komediju.

Bojim da će doći dan kad ću se probuditi, skuhati kavu, upaliti laptop i vidjeti da su Dr. Strangelove ili Monty Pythonovci "cancelirani". Nadam se da neće eskalirati do toga zato jer je upravo satira prva linija obrane u borbi protiv predrasuda i diskriminacije, a ako se tako nešto i dogodi samo će potvrditi poznatu rečenicu američkog komičara Georgea Carlina da je politička korektnost fašizam prerušen u manire.

Dalibor Matanić, redatelj: Umjetnost koja se hoće politički neutralizirati ničemu ne služi

Postoji stara izreka "puno babica – kilavo dijete" i ta izjava je u filmu dugo krasila velike hollywoodske studije oko umiješanosti u produkciju ljudi koji nemaju veze s filmskom umjetnošću. Ti su ljudi bili bankari, agenti osiguravajućih kuća, menadžeri itd. i često bi, zbog želje za profitom, uspjeli svojim utjecajem pretvoriti neki hrabri koncept u "kamilicu". Isti princip funkcioniranja počeo se događati u sferi političke korektnosti i tu, nažalost, Hollywood više nije usamljen.

U EU-u oko toga kolo vode birokrati i "middle" menadžeri koji su zaslužni za financiranje hrpe filmskih i televizijskih tzv. euro-pudinga, kojima je glavna bit politički nikoga ne dotaknuti ne bi li na kraju opet profit bio što sigurniji. Svaka umjetnost koja se hoće politički neutralizirati postaje melasa, tkivo koje ne služi ničemu.

U takvom okruženju tupi se oštrica i nije čudno da nekadašnje filmske velesile poput Francuske i Njemačke u posljednjih 30 godina jedva svaka da ima desetak vrijednih ostvarenja. Mi smo na Balkanu previše zagađeni politikom da bismo je izbjegavali, a zbog toga mislim da često budemo i točniji od ostalih – ne gajimo iluziju da će biti bolje (smijeh).

Kad smo radili TV seriju Novine, svi su me stalno ispitivali zar se ne bojimo da bi nas netko mogao napasti, pritisnuti. Moj odgovor je bio da bi jedino strah i politička korektnost bili krivi smjer. Kad već svi posvuda žive svoje živote u "ne talasaj" odgoju, valjda barem filmska umjetnost može biti hrabra.

Boris T. Matić, producent: Ozbiljna tema za razgovor unutar struke

Ovo je vrlo osjetljiva tema. Mislim da bi svakako trebalo razmotriti određene filmske uratke, no to je dosta teško za izvesti. Slučaj tvora Pepea mi je fakat smiješan i tu se nekada zaista pretjeruje, ali ne mogu suditi ako nekome nešto smeta. Vjerojatno i u starijim hrvatskim filmovima postoje određeni elementi koji u današnje doba nisu prihvatljivi i o tome se može razgovarati.

Mislim da je važno u budućnosti razmišljati o potencijalnim problemima, no svakako ne bi trebalo zbog političke korektnosti gušiti određene autorske slobode i umjetničke interpretacije. Kako to sve postići, nemam pojma, ali to je sigurno ozbiljna tema za buduće razgovore unutar struke.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija

Prethodna
Kordić-Kuret: “Quo Vadis, Aida?“ je spomenik Majkama Srebrenice
Sljedeća
Može li “Quo Vadis, Aida?“ donijeti drugi Oscar za BiH