Piše: Lejla Panjeta

Srednja škola. Srijeda. Svi učenici nose ružičaste ili ljubičaste džempere, košulje, pantalone i suknje. Dođite bilo kojeg drugog dana u našu školu i vidjet ćete depresivnu crnu boju na hormonalno uzbuđenim tinejdžerima koji sinoć nisu uopšte spavali. Ali srijedom, svi nosimo ružičasto sa širokim osmijesima na licima. Naša profesorica hemije je u potpunosti obučena u ružičasto i ljubičasto: odjeća, cipele, čarape, torbe, naočale, olovke, bilježnice, nokti, ukosnice... Uči nas kako napraviti otrov dok se smiješimo. Oni koji nisu u ružičastom ili ljubičastom odmah se pozivaju pred tablu, i bez obzira na znanje koje pokažu, to rezultira kecom. Preživjela sam srijede u srednjoj školi, ne shvatajući da ću slične autoritarne figure sresti na univerzitetu, u kancelarijama, a kasnije i na roditeljskim sastancima. Ova vrsta nastavnika je vječna i prisutna uvijek i svugdje.

Joseph Campbell, majstor vječnih ideja i obrazaca u mitovima, kaže da svaki junak mora sresti mentora na svom putovanju. Mentor podučava, vodi i daje darove. Neki odlični primjeri iz filmova su Gandalf (Gospodar prstenova), Dumbledore (Harry Potter), Obi-Wan Kenobi (Ratovi zvijezda), gospodin Miyagi (Karate Kid), John Keating (Društvo mrtvih pjesnika), Sean Maguire (Dobri Will Hunting) ili Katherine Wilson (Osmijeh Mona Lise). Hollywood voli dobrog profesora – onog koji ignorira pravila, odbacuje tradiciju, baca nastavni plan i program u kantu za smeće i otključava veliki potencijal svojih učenika. Izreka: "Ne mogu nikoga ničemu naučiti; mogu ih samo natjerati da misle", koja se obično pripisuje Sokratu, kamen je temeljac na kojem se stvara američka kultura. Ali gdje postoji Mudri starac ili Mudra žena, postoji i njihova sjena, figura Mračnog mentora slična zlom Čuvaru Praga. S Harryjem Potterom dobili smo zajednički nazivnik za ovaj arhetip: Dolores Umbridge.

Sjena mentora

Dolores Jane Umbridge, koju izvrsno glumi Imelda Staunton, u svojim mučno slatkim ružičastim džemperima i sa užasavajućim osmijehom, jedan je od najomraženijih likova u serijalu o Harryju Potteru. Ispod njenog iskrivljenog arhetipa mentora krije se nešto mnogo više uznemirujuće i nažalost poznato. Ona je mračni eliksir svake institucionalne traume, svake birokratske zloupotrebe moći i svakog učitelja ili roditelja koji je ikada rekao: “Zato što sam ja tako rekao/rekla.“ Ona nije samo loša pedagoginja. Njen arhetip mentora je podivljao; sveti vodič mladih umova pretvorio se u sitnog despota, naoružanog perima, pravilima i zastrašujućom ljubavlju prema redu i slijepoj poslušnosti.

Ako je Dumbledore mentor koji vodi mladog Harryja ka samospoznaji, onda je Umbridge anti-mentor. Ona ne nudi znanje, već poslušnost. Njene lekcije su lišene radoznalosti. Ona podučava učenike da ne razmišljaju, već da slušaju. Ona je indoktrinator poslušnosti; ona je propagandistkinja s ružičastim čipkastim ukrasima. Njen naduvani ego je vezan za personu, lažnu sliku koju je sama stvorila kako bi impresionirala svijet. Umbridge skriva svoju tiraniju ispod malih tanjira i ružičastih olovaka. Njena podsvijest ključa od sadističkih impulsa, projiciranih na učenike pod plemenitom krinkom discipline. Umbridgein stil podučavanja eliminira dijalog i potiskuje kreativnost i radoznalost. Ona je klasični represor, zlo u ružičastom kardiganu. Znanje je opasno u njenom svijetu, posebno ono koje potiče nezavisno razmišljanje i kritičko propitivanje. U njenim metodama postoji orvelovski trag. Da Veliki Brat ima omiljenu nećakinju, to bi bila Dolores. Umbridge je simbol administrativnog uma: poslušna, nemaštovita i potpuno lišena empatije. Aldous Huxley u romanu "Vrli novi svijet" predviđa da će budućnost doći s osmijesima i sedativima. Umbridge to otjelovljuje;  smiješi se dok urezuje kazne u dječje ruke. Prava monstruoznost je u tome što ona vjeruje da zapravo pomaže.

Stvarna čudovišta nose roze

Dolores Umbridge ispunjava kriterije za ono što neki psiholozi nazivaju "Mračnom trijadom": narcizam, makijavelizam i psihopatija. Ona sebe vidi kao spasiteljicu Hogwartsa i Ministarstva. Manipulira svojim putem do moći koristeći laskanje i strah. Umjesto na papir, ona tetovira riječi u kožu učenika dok se smiješi i muči ih zabranjenim veritaserumom. Ona je svakodnevnica zla. Ne kao Voldemort, koji je iz carstva fantazije. Ona je zamjenica direktora koja zove naše roditelje jer su nam čarape bile pogrešne nijanse ružičaste. Ona utjelovljuje "banalnost zla", kako to naziva Hannah Arendt. Ne predstavlja velikog negativca, već sitnu birokratkinju s previše moći i premalo duše. Ne boji se haosa. Boji se misli.

Neil deGrasse Tyson opisuje obrazovanje kao paljenje fitilja, paleći znatiželju u ogromnom nepoznatom kod studenata. Umjesto toga, Dolores Umbridge bi uništila fitilj i kaznila vas jer posjedujete šibicu. Tyson bi mogao tvrditi da se djeca rađaju kao naučnici koji pitaju zašto, a Umbridgeina učionica je mjesto gdje taj instinkt radoznalosti umire. Ona puni posude poslušnošću, a ne rasplamsava plamen. Chomskyjev koncept "proizvodnje pristanka" i "selekcije poslušnosti" primjenjuje se na njenu učionicu. Ona je krajnja manifestacija onoga što Vogler naziva "mentorom koji nastoji kontrolirati heroja", učiteljem koji blokira rast dok se pretvara da ga njeguje. Njena učionica nije mjesto transformacije već stagnacije; to je Fryov zimski ciklus - psihopatska mreža sa zamrznutim pravilima i pasivno-agresivnim cvjetnim uzorcima.

Postoji određena ironija da najstrašniji negativac Harryja Pottera nije Voldemort, koji doslovno nema nos, već Umbridge, koja nosi ružičaste broševe i govori slatkim tonovima. Zašto? Zato što smo je sigurno sreli! Ne u Zabranjenoj šumi, već na sastancima zaspolenika, u vladinim uredima, na šalterima i specijalno u školama. Vidjeli smo taj stisnuti osmijeh nakon što im je rečeno: “To je prema pravilniku.“ Umbridge je ono što se događa kada autoritet zaboravi svoju svrhu. Pravi učitelj, kako nas podsjećaju Sokrat, Tyson i Campbell, ne nameće ideje, već vodi i oslobađa umove. Umbridge ih suspreže i uništava. Arhetip Učitelja trebao bi utjelovljivati viziju, empatiju, izazov i transformaciju. U najgorem slučaju, postaje kruti aparat diktature, gušeći sam kreativni duh kojeg je trebao odgojiti. Dolores Umbridge podsjeća nas da Učitelj nije automatski sila dobra. To je uloga koja nosi ogroman potencijal i za prosvjetljenje i za ugnjetavanje i maltretiranje. Campbell bi rekao da svaki junak mora ubiti svog zmaja. U Harryju Potteru, taj zmaj nosi ružičasto, daje jediniice, obara, piše kazne i snižava vladanje.

Ako profesor voli pravila više od razuma ili kreativnosti, red više od ideja i razmišljanja, zvuk svog glasa više od učenikovih pitanja, možda nismo u učionici. Možda smo u zatvoru... sa Dolores, čuvaricom statusa quo. Pravi profesori ruše status quo. Keating inspiriše stihovima, Watson historijom umjetnosti, Sean načinom suočavanja s tugom, a gospodin Miyagi samokontrolom. Oni su profesori koji ne traže činjenice i poslušnost, već buđenje strasti i mogućnosti. Podsjećaju nas da pravi Učitelj ne daje odgovore, već postavlja pitanja, a povremeno to čini dok stoji na stolu. Umbridge bi poludjela u Keatingovoj carpe diem učionici. Dolores predstavlja ono što se događa kada se sveto povjerenje učitelja izopači u nadzor, kažnjavanje i igru moći. Ona je čuvarica mediokriteta i tamničarka mašte sa osmijehom. Dolores Umbridge je sjena pedagogije, ali postoji i opstaje u svakom obrazovnom sistemu širom svijeta. Najstrašniji je lik u Harry Potteru. I to zato što smo ga sigurno sreli u našem muggle svijetu. Ona je arhetip čudovišta mentora oživljen u stvarnom životu.  

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.