Piše: Duško Dimitrovski (specijalno sa Berlinalea za Filmofil.ba)

Berlinale '26 bio je adekvatan filmski izraz nesnalaženja čovjeka u vrtlozima događaja koji prijete njegovoj egzistenciji. To je posebno došlo do izražaja u umjetnički vrlo ekspresivnim ostvarenjima Ilkera Çataka, Emina Alpera, Markusa Schleinzerа i Kosare Mitić.

​Ovogodišnji, 76. po redu Međunarodni filmski festival u Berlinu, održan je od 12. do 22. febraura. Na njemu je predstavljen impozantan broj od čak 278 filmova iz 80 zemalja sa svih kontinenata – igranih, dokumentarnih i animiranih, od kratkometražnih do onih dugog formata.

​Važno je naglasiti da je nakon pune dvije godine "pauze", na Berlinalu '26 najveće priznanje festivala, Zlatni medvjed, ponovno dodijeljeno filmu u njemačkoj produkciji. Riječ je o ostvarenju Žuta pisma (Yellow Letters) Ilkera Çataka (Soba za učenje, Sadakat), međunarodno afirmiranog njemačkog sineasta turskog porijekla.

​Nakon primitka Zlatnog medvjeda, kojeg mu je uručio Wim Wenders, legenda sedme umjetnosti i predsjednik ovogodišnjeg žirija, Çatak je, vidno uzbuđen, izjavio:

​"Do sada su se neki moji filmovi prikazivali, pa čak i bivali nagrađeni u selekciji 'Panorama', ali nikada se nisu našli u glavnom natjecateljskom programu. Izgubio sam nadu da će neko moje ostvarenje ikada biti dio glavnog programa, a o tome da će dobiti Zlatnog medvjeda, iskreno, nisam mogao ni sanjati."

​Možemo konstatirati da je dodjela glavne nagrade ovom filmu potpuno zaslužena. U Žutim pismima autor znalački povlači paralelu između Turske i Njemačke u kontekstu rastućih opasnosti od opresivne vladavine. Çatak ističe:

"Mogu potvrditi da je u današnjoj Njemačkoj umjetnost napadnuta. Napadnuta je sloboda govora, napadnuti su mediji i mislio sam da moram učiniti nešto povodom toga."

​Film je suptilna društvena drama o turskom bračnom paru u emigraciji, kojima potpunu integraciju u njemačko društvo onemogućuje birokracija, dok u rodnoj Turskoj, zbog kritike autokratskog režima, više nisu poželjni. Reditelj napominje kako u filmu ima mnogo autobiografskih elemenata.

​Zastrašujuću alegoriju autoritarne vladavine, stvaralački virtuozno i emotivno uvjerljivo, prikazuje i turski redatelj Emin Alper u filmu Salvation. Film je nagrađen Velikom nagradom žirija (Srebrni medvjed), a prati priču o zabačenom selu u kojem dolazi do brutalnog sukoba dva klana oko posjeda zemljišta.

​Dok Çatakovi i Alperovi filmovi tematiziraju sadašnjost, film Rosa Markusa Schleinzerа, rađen u austrijsko-njemačkoj koprodukciji, vraća gledatelje u 17. stoljeće. Za naslovnu ulogu Rose, Sandra Hüller nagrađena je Srebrnim medvjedom za najbolju glavnu ulogu. Radnja je smještena u protestantsko njemačko selo u kojem se djevojka Rosa presvlači u mušku odjeću i predstavlja kao vojnik. Hüller je briljirala u interpretaciji ovog nadasve ambivalentnog lika.

​Nažalost, već nekoliko godina nemamo predstavnika bosanskohercegovačke kinematografije, kao ni filmova iz regije u glavnom natjecateljskom programu u utrci za Zlatnog i Srebrnog medvjeda. Ipak, ove je godine u novoformiranoj specijalnoj selekciji Perspektive, namijenjenoj debitantskim ostvarenjima, s velikim uspjehom prikazan film 17 Kosare Mitić. Film je nastao u koprodukciji Sjeverne Makedonije, Srbije i Slovenije, a rediteljica u njemu beskompromisno i uvjerljivo obrađuje temu maloljetničkog nasilja.

​Inače, na Berlinalu '26 posebnom je retrospektivom obilježen značajan jubilej – 40. obljetnica "Teddy Awardsa", programskog segmenta u okviru kojeg se vrednuju filmovi s LGBTQ+ tematikom.